godište XXIX., sv. 75. br. 1 Pula, proljeće 2024. ISSN 1331-0321 (tiskana inačica) ISSN 2991-9355 (mrežna inačica) UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE JURA ISKRA (1972. – 2024.) Uvod u duševnost 8 POEZIJA I PROZA HRVOJE BARBIR BARBA Pisma iz Medellina 12 DAMIR OCWIRK Pačja juha 34 MLADEN JURČIĆ Dimenzija 39 BOŽIDAR PROROČIĆ O Hesseu, domaji i ljubavi 50 PULA KAO IZGUBLJENI ZAVIČAJ BRUNO DOBRIĆ Predgovor hrvatskome izdanju knjige Jare Zemana Pula – izgubljeni zavičaj 56 OGLEDI DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ U potrazi za ljubićem i krimićem kod Ranka Marinkovića i Marijana Matkovića 91 TIHOMIR GLOWATZKY Recepcija povijesnih romana Nedjeljka Fabrija u Njemačkoj s osvrtom na Limeni bubanj Güntera Grassa 102 MARIO KOLAR Šoljanov kratki izlet u krimić 107 LADA ŽIGO-ŠPANIĆ Zašto mediji ignoriraju suvremene domaće krimiće? 114 LESZEK MAŁCZAK Tri prijevoda Šoljanove radiodrame Lice ili o reduciranju emocija i nestajanju obiteljske drame 119
5 GDJE JE ŠTO? PRIJEVOD MAURO COVACICH Nevjesta (prev. I. Skrt) 130 IZAZOV VREMENA BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Zašto DA Zakonu o hrvatskome jeziku 150 FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Knjiga lutanja – Zapisi 156 DAVOR ŠALAT Refleksivna obuhvatnost i sugestivnost (Dragutin Lučić Luce: Niti-Niti) 175 ZAVIČAJ BORIS DOMAGOJ BILETIĆ 70. rođendan Književnoga kluba i časopisa Istarski borac (Ibor) 179 JOSIP ŠIKLIĆ Vladimir Nazor, profesor Hrvatske gimnazije u Pazinu (: 120. obljetnica) 186 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Pulska„kulturna strategija“ i mi od knjige 193 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI LADA ŽIGO ŠPANIĆ Promatranje apokalipse kroz pukotinu svijeta (Lana Derkač: Adresar smrti) 198 DUNJA DETONI DUJMIĆ Gdje je nestao krivac? (Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji) 203 ŽELJKA LOVRENČIĆ Književnost na dlanu (Ljerka Car Matutinović: Iskustvo lijepih riječi) 206
6 ĐURO VIDMAROVIĆ Povratak velikoga književnika i znanstvenika u nacionalni hrvatski panteon (Luka Brajnović: Priče iz djetinjstva) 208 MLADEN JURČIĆ Rabarov bijeg iz plohe (Josip Sanko Rabar: Duševni križ i obraćenje) 217 EMILIJA KOVAČ Luftanje senji ili film od zaustavljenih slika (Tomislav Ribić: Dve rali zmeržnjenoga jognja) 221 BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ Zaruke biljke i čovjeka (Mirjana Mrkela: Botanika i tropjesma) 224 ŠURA DUMANIĆ Tragičnost kao sudbina (Marijan Grakalić: Posljednji Štignjedeci) 228 STIPAN TROGRLIĆ Drukčije o prešućivanim i demoniziranim stranicama novije istarske povijesti i suvremenim zbivanjima (Mate Ćurić: Istrajavanje) 232 Autori 239 Summary & What to find and where? 241 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 247 GDJE JE ŠTO?
U SJEĆANJE JURA ISKRA (1972. – 2024.) Uvod u duševnost 8
8 U SJEĆANJE JURA (JURICA) ISKRA (1972. – 2024.) U gotovo tridesetogodišnjem životu ovoga časopisa, nažalost, mnoge smo kolege, prijatelje i suradnike na njegovim stranicama u drugi život ispratili kako jedino možemo – iskrenom riječju za trajno sjećanje. No, mislim da među svima nije bilo mlađega od Jurice. Književnik Jurica Jura Iskra (Pula, 27. veljače 1972. – Rovinj, 8. veljače 2024.) osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u Rovinju, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu g. 2001. diplomirao je kroatistiku. Pisao je poeziju i kratku prozu. Od 1994. do 2022. objavio je sedam autorskih knjiga, uglavnom zbirki poezije: Nacrt za dušu, Drevna žena, Svetokrug, Glasom plišanih medvjedića, Penetracije, Globalni diktator i Jedna duša za sva vremena. Objavljivao u važnijim književnim časopisima, novinama i medijima: Republika, Forum, Nova Istra, Quorum, Poezija, Godine, Hrvatsko slovo, Zarez, Vijenac te na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2001. Među istaknutijim je hrvatskim pjesnicima svoga naraštaja. Prevođen je i prevodio poeziju suvremenih talijanskih pjesnika. Živio i djelovao na relaciji Rovinj – Zagreb. Zastupljen u antologijama i izborima: Strast razlike, tamni zvuk
9 U SJEĆANJE praznine: hrvatsko pjesništvo devedesetih (Zagreb, 1995.); I ča i što i kaj: iz suvremene hrvatskoistarske lirike (Pula, 1997.); Off-line: hrvatsko pjesništvo devedesetih (Zagreb, 2001.); Antologija Jutra poezije (Zagreb, 2010.) i dr. O njegovoj je poetici napisano kako obiluje metaforama, alegorijama i parabolama, postmoderno relativizira i kombinira tzv. „visoki“ i „niski“ stil, nadilazeći banalnosti, a mitsko, legendarno, vječno, sveto i čudesno supostavlja i suprotstavlja svagdašnjem i subkulturnom. Kao naglašeno individualan pjesnički glas, sa zrelošću sve ga je više zanimalo tajanstvo bića i egzistencije te zaokupljala tjeskoba. Jedan književni susret u Rovinju iz sada već davnih 1990-ih, u današnjemu Adriaticu, kad je o Jurici i prijateljima riječ, neće nikako iz sjećanja – zbog sastava i razine, kvalitete pjesama koje su tada govorene/čitane. Pa neka onda bude rečeno i zapisano – nastupili su tada mlađi i vrlo mladi pjesnici (većina ih je već prešla onostran Velike tajne): Sead Begović, Tomislav Domović, Simo Mraović i Jurica Jura Iskra. Objavljujemo Juričinu mladenačku pjesmu, nastalu na početku njegove rane književne afirmacije, koja čistoćom i skladnjom slika – metaforike pristaje ovome pretužnom povodu. B. D. Biletić, prijatelji i kolege iz DHK, Istarskoga ogranka
10 U SJEĆANJE UVOD U DUŠEVNOST U nikad jasnu posvetu liježu njihova bedra u jednom vatra udara o vatru iz drugog samo trzaj i sve dok im mjesec zaklanja srce slika njihova otkucaja u nebeskom kodu nalik je crnome suncu
POEZIJA I PROZA HRVOJE BARBIR BARBA Pisma iz Medellina 12 DAMIR OCWIRK Pačja juha 34 MLADEN JURČIĆ Dimenzija 39 BOŽIDAR PROROČIĆ O Hesseu, domaji i ljubavi 50
12 Hrvoje BARBIR Barba, Ploče PISMA IZ MEDELLINA Pismo prvo: PRIČA O ČUDU JEDNOM NEVIĐENOM / ILI KAKO JE SVE TO POČELO A tih dana igrao se sjajan tenis između naše i njihove osnovne crte: Naše su haubice orale ispred njih, sigurno za pšenicu i mlad krumpir, njihove su granate padale ispred nas, valjda za kukuruz i kapulicu mladu. A svi bijasmo ukopani u bljuzgavici kamenja i blata ko usrani seljaci s mozgovima izvan ispražnjenih noćnih šljemova, brižno zagnjureni glavom tek u talijanske špilove i zjogove. Čak je i našem iznimno nadarenom ratnom zapovjedništvu, nakon pet punih dana oranja golih oranica po pustu Popovu polju, postalo sasvim razvidno da tu nešto ne štima: – Pa jebote, ovo je čista veleizdaja! – Vikao je nadčasnik Novica, inače nesvršeni strojobravar u miru, unezvijereno sad sprežući ratno durbe iznad svog betonsko-armiranog grudobrana i iz predvorja atomskog skloništa (izvor: ploce.com.hr)
13 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA napravljenog daleko izvan svakog dometa pameti i špecijalno za potrebe visokog maršalata ove naše lakonoge brdske bojne: – Sve granate padaju točno po sredini, po toj jebenoj popovskoj ledini, i sad glede svega toga, kad ne gine više nitko, tko će ga komu ovako potpisat lako unaprjeđenje?! Odjednom se pronio glas da se naše pozadine sigurno gole slikavaju u čvrstoj koaliciji kakve renesansne camorre obscure, ili je možda zaista tu riječ o čistom božjem čudu? I taman kad se trebalo nazdraviti što tu nitko nikoga, granulo je sunce i par glodara sisavaca istom banu međ’ naše redove blatne i proliše nam svo vino slavomisno. Pred štakorčićima malim nitko se više nije usuđivao ni strišati po sklopljenom sanduku punom argentinskih granata, pustiti lišo prdac u sklepanom bunkeru od kamenih pola, kamoli zapjevati od Vardara pa do Triglava zbog tučom zauzetog kariga. Našeg iznerviranog topnika odmah su proglasili nacionalnim veleizdajnikom i otjerali na ratno sudište, direktno u podrum obližnje školske zgarevine. U međuvremenu ugođaj je postao toliko nestvarno lijep i prigodno svečan da su i europski promatrači izmiljeli bljedunjave nosove na pjegavo sunce: Obukli su wimbledonske odore i pojavili se u brdu gledališta s odapetim kazališnim dalekozorima
14 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba nacifrani poput okasnjelih i osupnutih kraljičinih rođaka, sve dalje brojeći: Passing shit, passing shit, paaassiiing shiiiit... Još samo da onaj iznervirani topnik, onako grlat kakav je već trebao biti jedan čestit artiljerac, nije vas dan urlikao iz podruma za Silvestrovom koje je prolazilo našim divno osunčanim tenom, glasnije negoli stari domar za raspuštenim razredima o malom odmoru. I dok su ga grizli podivljali sisavci sitnozubim čeljustima mlađahnim netko im je od nas starih Zenga, sasvim raspižđen tolikom brukom, konačno otišao došapnuti: – Bogo vas vaš popišao blentave, a da možda i mi i oni granate ne kupujemo kod istih dobavljača u Argentini? U svakom slučaju, dok se o novogodišnju večer godine gospodnje hiljadudevetstodevedesetitreće i s jedne i s druge strane Popova polja tihano nazdravljalo kratkim dometima, pozadinskom seksu i lokalnom švercu naftom, a u zapovjedništvima se tuklo šakom o stol, kidalo topografske karte i hvatalo za grkljan, tiha je noć nad balkanskim ratištem prolazila izuzetno mirno i iz rova si mogao golim okom vidjeti kako malene betlehemske zvijezde sretno svjetlucaju iz slame naših starih i pozaspalih pravoslavnih kumova.
15 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA Te sam noći bogu potiho zahvaljivao na onim blaženim obiteljskim lopovima iz velikog svjetskog trgovišća: Potkradali su i nas i njih, iz svake su granate sigurno munuli bar po pola kile eksplozivnog punjenja. Tih je dana na velikoj cijeni crni barut bio, jer da nije – alaj bi najebali mi seljaci, alaj bi najebali ko prava braća, polubraća, rođaci i tužni svati, crni mi kao oni crni Srbi, crni oni kao i mi crni Hrvati, pa jebem li ti cosa nostru i camorru, suze svete Evite Peron i božansku ruku Diega Maradone! Čudo to bijaše, kad vam velim, čudo jedno neviđeno... Pismo drugo: OBIČAN DAN U ŽIVOTU PJESNIKA HRVOJA BARBIRA BARBE A na taj obični dan probudio sam se neobično kasno, negdje oko deset sati prije podneva. Tako to ide iz organizacijskih razloga otkad udijeliše mi otkaz. Izgleda da sam nakon trideset i osam godina crnčenja postao iznimno neorganiziran, poput dostavnih službi koje gube uokolo nedozrele kutije prezrelih banana. Bokte, sad sam i ja službeno isto toliko šlampav, smotan, izgubljen i lijen. Zato spavam što duže mogu kad prilika je već takva.
16 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba Uz jutarnji pijem mentu, a uz večernji kamovilu, tako su mi to preporučili zabrinuti doktori & nutricionisti i ona moja luda žena. A priznajem da godi to meni jer kavom se ekspresno dovedem u sukob s ovom jebenom uokolnom horvatskom javom. Nećete mi vjerovati: Na taj isti obični dan dobio sam i običnu elektronsku Obavijest zabrinutog Službenika za javno informiranje, stanovitog gospodina Ivana iz Ministarstva nekulture & šunda, slatke naše Republike Horvatske. Žustro on niječe ikakvo moje, a kamoli ljudsko pravo, na pristup razgledanju svih šupljina ministričina odrvenjelog nosa kojim pokušava ponjušiti violinski prah sa Stradivarijeva instrumenta koji joj je u naslijeđe oporučno ostavio otac, usput nastojeći sviruckati po trećem stavku Vivaldijeva sva četiri jebeno prehlađena doba. Oštro mi je nadpisao iznad elektronskog potpisa Ministarstva kulture pitajući se tko sam to pa ja pa da se usuđujem uopće pitati komu je sve Pinokijica iz ove raštimane cirkuske šatre dodijelila književne stipendije mimo natječaja tako razvidno čestitog, moralnog i javnog, kao da i sam ne znam koliko potrebitih književnika živi i radi po sleđenim našim Majskim Poljanama i koliko ih je to ostalo dužno prema Rihteru!? Već vidim da je to vješt jedan diplomat pred kojim stoji svijetla budućnost svih naših detuđmanizatora, čak ni hladni beogradski birokrati koji brižljivo prave
17 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA đonove od obraza ljudskih skalpelom šustera Belivuka ne bi bolje odradili takav jedan delikatan postolarski posao, kao ovaj ministričin Geppetto! Pa jebote, sad se više ni slučajno ne mogu požaliti Povjerenici za informiranje slatke naše Republike Horvatske, nekoj Anamariji koja je gluha ko drvo srpskog baobaba, što raste poodavno i na planeti našeg novog malog princa, jerbo onaj prvi – gotovo je izumro groznom smrću od gladi i u siromaštvu prijatelja nutarnjeg kruga. Korijenje baobapsko očito je pojelo sve svjetlovode na našoj maloj drhtavoj planeti, nema više signala ni linija, hitna pomoć je nedostupna, još samo Torcida i BBB rade humanitarne poslove na zemljici trusnoj i da nema blaženih domaćih chefova sa RTL-a i Nove TV, po HRT-u naš narod izumro bi od gladi za informacijama. Nakon svega toga, još istog toga ma sve dalje najobičnijeg dana, dana puno dužeg i od same ove pjesmice, dobih dopis od čak dvojice ljutitih službenika Ureda za upravljanje zadovoljstvom klijenata PBZ-a. Skupno oni zaključiše da moraju mi ukinuti stanovite povlastice, isjeći mi potrošačku karticu VISE, jer ima dva mjeseca da im ne plaćam ni suho govno. Ma, zamislite vi to!? Tko bi rekao da sam ja takav umirovljeni lopov, čudo božje da me nisu odmah strpali u Remetinec! Istom sam se totalno razbudio i otpisao im kratak odgovor vječne zahvale, harno im se diveći za toliko ogromno dobročinstvo koje mi nettom počiniše: Naime, tu sam karticu prepustio bio na slobodarsko korištenje vlastitoj gospoji,
18 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba istoj ovoj koja sada bulji u zid prelijepo glupavog osmijeha nakon čitanja njihova divno otpuštajućeg pisamca. Toliko sam bio oduševljen njihovim postupkom kojim spasiše mi kućni budget od Manola Blahnika, da sam im čak predložio promjenu famoznog naziva ureda njihova, stvorenog u čarobnoj mašti algoritma artificijelne inteligencije svih skupnih bankomata južno od metropole, a sve prema naslovu jednog starog blockbustera u kojem glavne role igraju Jim Carrey & Jeff Daniels. Ma istog tog i dalje sasvim običnog dana, negdje oko jedanaest i trideset i šest sati, dostavnik DPD-a je dozvonio na naša vrata uprav donoseći tri paketa ZARE i od sreće me cmoknuo u hladni obraz čim je uočio da su paketi posve neotkupljive prirode. Izgubio je previše živaca i masnog tkiva tu kraj naših vrata, a o cipelicama i potplatama da i ne pričamo, dobro bi mu došao (baš tako reče!) nekakav jeftiniji Geppetto, pa sam mu odmah toplo preporučio onog Službenika za informiranje, stanovitog gospodina Ivana, iz jedinog našeg ministarstva s ograničenom odgovornošću. Reče da je i sam bio primoran postati otužni ovisnik modnih internetskih bazara, isključivo za muške hlače i haljetke, neprestano bježeći od našeg kućnog ljubimca, psa koji se zove Mrva i koji baš i ne ljubi horvatske dostavnike, niti njihove vrlo šlampave službe. Nekako odmah nanjuši banane pa žestoko zareži, a inače je toliko dobrohotan minić da ga moram vodati na uzici po cestama, parkovima i šumarcima, jer ga redovito napadaju i grizu obijesna i krvoločna dječica nejačne dobi.
19 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA Napadaju ga iz zasjede i iznebuha jer se pročuo glas da odnedavna jedina je pokretna imovina dobrog i starog pjesnika. Do sada je dobio petnaest doza psećeg penicilina, plus cjepivo protiv tetanusa, šta znaš, rekao je veterinar Paponja, čime ta ljudska gamad može zaraziti ovu tvoju plemenitu pasminu. Istog toga običnog dana, nešto mrvu iza samog podneva, poruku mi je poslala i Inspektorica rada izvijestivši me, kao podnositelja Prijave za nezakonito postupanje poslodavca, o sjajnom nalazu napravljenom u onom mom poduzeću koje bavi se uvozom svih vrsta voća i povrća iz Latinske Amerike i koji udijeli mi otkaz iz takvih poslovodnih razloga. Zaključila je da je sve i dalje u najboljem redu: Čvrsto joj je naš localni capo obećao dostaviti ovršnu ispravu za naplatu moje otpremnine tijekom druge polovice 2031. godine. Zar to nije sjajno? Zar to nije sjajno? Tipkala je tako brzo po telefonskoj tipkovnici, sva ushićena zbog dobro obavljena posla, i to očito s oba palca, tako da su poruke iskakale po zaslonu mojeg divno ozvučenog mobitela brže od uputa za korištenje tableta za smirenje na horvatskoj katedrali prolaznih duhova. A onda je toga običnog dana zazvonio i najobičniji kućni telefon.
20 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba Točno u 12.25 u Zagrebu rodila se moja prva unuka. Dali su joj ime Lara, i dan je postao prelijep, a svaka tuga vrijedna življenja. Pismo treće: VESELA RAZGLEDNICA IZ MEDELLINA Prije negoli su me proglasili totalnim luđakom i strpali u medellinsku ludaru, oko mene su se motali mnogi prehlađeni analfabeti... Prsa su im bila već gotovo posve plava od mrtvljenja vlastitog tijela pod zastavama pobjedničke vojske u miru. Njihova strast u molitvi svetom Franji nikada nije bila narušena jednim jedinim puščanim zrnom, ili topovskom granatom, nu tukli su se u prsa neprestano i svakodnevno kao da je toga ljeta opet trebao započeti rat, ili su upravo vidjeli cvatnju tisućljetne agave. U ludilu Kristove ljubavi, vrteći zrnje rožarija po nevinim jastučićima mafijaških prstiju, mrzili su svaku pomisao na moju tjelesnu prisutnost vojnim obljetnicama, i nikad nisu primijetili da mi je upravo Gospodin dopustio biti tako ponižen i ismijan kako ne bih i ja umro za njih uzalud. Bilo je samo pitanje vremena kad će ta gladna vegetarijanska rulja ugrabiti moje tijelo u ruke, rastaviti skalpelima na proste dijelove rečenice, samljeti u mlincu za jutarnju kavu i poslužiti me proširenoj lokalnoj obitelji
21 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA kao zdrav obrok musake. Na njihovu golemu žalost, onog dana kad su me okružili i okuražili se kušati ljudsko meso, dragi Bog proglasio je post i nemrs, a i golubi su sišli s nebesa u jatima kamikaza da me brane. Kao dobri i praktični kršćani bili su zapanjeni ovom stranom intervencijom i sad hodaju uokolo mene posve zbunjeni bojeći me se čak i dotaknuti. A svi i dalje imaju koronu, po ulicama šmrču u velike i bijele plahte i odbijaju se cijepiti. Njihovi poslovi strahovito pate, ne mogu se usredotočiti ni na domaću trampu, kamoli na međunarodnu trgovinu, tako da će i majmuni pomahnitati gladni ove zime u gradskom zoološkom vrtu. Pismo četvrto: GUADALQUIVIR Oni me već dugo čekaju. Kao ta žena i ta šalica otrova. Ja ih ne biram. Ni ovu pjesmu koju nitko neće razumjeti. Ali oni me svejedno čekaju, poput polja u kojem se beskraj smrti i života sažima zauvijek, poput knjige koja ustrajno očekuje tvoj dodir na polici. Neka će se pastrva pod kamenom danas uloviti. Nečija smrt nekom je radost i veselje. Vjerujem, ima nešto što nas usmjerava, spaja i veže.
22 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba To opet vjerujem ja koji sam ulazio u tople jazbine slinavom njuškom vuka, koji sam derao zečje kože nad raskucalim prsima, imao jezik neosjetljiva crva u labirintu prepunom mrava. Bio sam tek promatrač vlastita zločina, neosjetljiva kamera. Svejednako ljudi se ubijaju i dalje. Svakog božjeg dana. Svejednako dan smjenjuje noć, svejednako tražim oprost svojih anđela. Okružili su me oštrim kopljima amazonski ratnici. Svaka smrt dobiva iskrivljen smisao pa tako će sigurno i moja. Kad izgubi se trag dana u noći, uviđaš da je bit tamnih događanja ipak ova neshvatljiva i nezaslužena ljubav. Zaista, sada izgleda da bih mogao uraditi baš ono što ne želim. Naprimjer, nazvati ovu pjesmu imenom neke španjolske rijeke. Ali ni moji najbjedniji stihovi nikada neće priznati takve laži. Pa mislim na onoga glasnika s Maratonskog polja. Bože, koliko si samo želje ulio njegovim bedrima. I toliko radosti u dah. I još mislim na tisuće mramornih glasova koji ga u hramu straha jekom mrmora strepnjom iščekuju. Oni čine što mogu. Ja činim što moram. Jer lako je koplje zabosti u tlo. Skinuti halamidu. Baciti štit. I samo trčati, trčati. Dok se ne izdahne pobjeda. To podlački predio očekuje sahiba. I sve se ponavlja u različitoj istosti. Njen dah, treptaj srca, zgrčio bi i Mesalinu. I strah Jeruzalema istovjetan je strahu Rima. Sve su molitve iste, i sve je isto kako na početku tako i sada. Ti koji si štilac što čita i krade se ovim stihovima kao seoski dječak prigradskim grobljem, ne znaš kojim sam putem ja ovamo zašao. Vjeruj mi, ove su pjesme gmizale za mnom. Same. Kao zavjetne kitice. Ja sam samo trčao. Ja sam samo bježao.
23 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA Pismo peto: OVAJ MOJ DRAGI STARI KUFER KOJI NOSAM PO MEDELLINU U mom kuferu stanuju plačni Samaritanci. Ja vam nosam njihove brige i žalosti svud za sobom, jer ne voli ih, kažu, nitko. A tu, u mom kuferu, vazda su spremni i čisti za put kao brižno posloženi ručnici. Sve sam im zato pustio unutra po starom: vrag im drži slovo za oltarom, a u klupama komunisti. Cijelo moje selo mjesta u njemu ima: ustaše i partizani udaraju trešete po okolnim opkopima, a domobrani su ionako na postrani i na prisilnom radu, uživaju si dečki u noćnim provodima po gradu Dublinu. Jednom sam ih osobno zamolio da mi pripuste mrvu mjesta u kuferu mom za poeziju moju malu, ali nisu mi više dali: Ne dolaziš u obzir – rekli su – nisi nam baš za nekakvu hvalu, možda jedino za Tina sitno se mjesto kakvo tute nađe. Nu, ako pišeš za estradu, imaš ga i ti koliko ti duša hoće! U mom kuferu igra se neprestano briškula, i striša se, i svak svakome pušta lišo, svi jednako za tim stolom lažu, i mažu, švercaju i kradu, a Oliver i Mišo pjevaju se po sprovodima. U mom se kuferu zato uvijek psuje, ako nikog, a ono vladu. Moj kufer težak je kao najdeblji boškarin. U njem koprcaju se jegulje i brancini, i soparnik se puši,
24 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba suši se pršut, kulenova seka, i trupice su izvučene po obrvama jendeka, pa i mračno je već, valjda to pada noć na polja pamuka. Tad u mom kuferu ribari koćare silnim Velebitom, navegaju kobilice stare kršem, a selaki se jekovito ljute i pucaju đuladima na opasne čarobnice i vile. Utvrđuje se tvrđa frnakapanska i drže noćne straže po cestama za upaljenim buradima. (U mom kuferu postoji i šuma u kojoj noću tartufe tiho traže Malik Domaći i Ivana Orleanska, ali sam ih zagubio između silna svijeta!) U mom su kuferu sve sami katolici, njih bar dobrih pet milijuna. Crkavaju od smijeha dok bacaju lišine, pišaju u kute iz mišine, pljuju si na zjog, jebotebog, zagušljivo puše, hvataju se za guše, ostaju bez duše i mlade i djeveruše i djeca im sva nesnosno trpe. Zatim puni grijeha i u strahu od božje kazne kisaju s tijestom iz prtve, skriveni glavom ispod obične kuhinjske krpe, mole sve svete i svoje vlastite mrtve žene za oprost. Netom iza toga piju i snuju urote razne u kojima su jedino oni žrtve, a nitko drugi ne vrijedi pišljive ispovijedi. U mom je kuferu svak kontra svakoga, zaboga, sade se tikve, šušte listovi duvana, svinje se žiravaju i srce tame ždere, žandari, kraljevi i dame, čupaju tuđe pome i karote, protestiraju, viče se, urla i tuče dabome, divlja i navija, kako se kome već ljuti ili svidi, jebu se majke Boysima i Torcidi, šije, šete, oto, nove, tuti...
25 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA A potla, potla bace partiju na balote, pa kao da ništa nije bilo. Kad igraju skupa, zabalaju kolo pod jesenovu lijericu, zavihore im tad nebesa i trobojnicom, udaraju bajs, kontra i tambura, kenjac voza zaprežnog fiću, i puca se iz samokresa i strojnicom, a ni maškare nam još nisu. Olako se i fino strašno u mom kuferu živi. A nije da nema para po Europi. Reže se loza krvavo i maslinovo lije na tanku mjericu. Trule lubenice plutaju po rijeci zimzeleno. Mandarine beru ratni invalidi pa ti vidi. A kilo je bijelog tu za babino brašno. I sve je tako divno i tako užasno istovremeno, kao šuma Striborova u vihoru bratoubilačkog rata, svakog dana i svakog božjeg sata. Težak je moj kufer. Pravo težak. Pun mi je Hrvata. Pismo šesto: NE ZAJEBAVAJTE SE VIŠE SA MNOM jer ja sam preživio sve eksperimente komsomolskih alkemičara, svečano primanje u pionire, omladinske radne akcije, Stipu Šumara, i vrijeme stabilizacije u kojem se raspad Azre činio kao najveća tragedija samoupravnog socijalizma. Uredno sam vozio svoju peglicu na svaki dnevni nepar, bio sretan i mlad, zdrav ko vepar, kupovao ulje i mlijeko
26 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba sve po spisku mjesne zajednice, pa iako su moje potrebe bile kudikamo veće rado sam ja pristajao na sve procjene tih naših lokalno diplomiranih nutricionista uvezenih iz Crvenog Grma i s Banje Rastoke. Ne zajebavajte se više sa mnom jer u nekoliko ratova koje sam vodio živ sam vam se ja već susreo s mnoštvom takvih prehlađenih patriota što uokolo šmrču u rupčiće bijele poput Kenetha Kaunde na sprovodu najvećeg sina naših naroda i narodnosti, odite se pregledati, pizda vam materina, sasvim sigurno imate koronu! Ne zajebavajte se više sa mnom jer nema oružja iz kojeg na mene već nije pucano: Pa jebote, bilo ih je koji su potrošili čitav višenacionalni brutto proizvod na skakutavo ovo srce moje, a kao što vidite ono i dalje jednostavno pljucka. Ne zajebavajte se više sa mnom jer ja sam u dubinama in mare nostrum croaticum jednom bio vrlo smotreno odaslan čak i u susret neprijateljskoj podmornici. I kao da mi valja očistiti podmorje od plastičnih boca i traktorskih guma, tako su mi nonšalantno ovu naredbu došapnuli u sleđeno uho. Sad si možete samo zamisliti kako mi je bilo užasno neugodno brboćati molitve svim tim svecima koji su ostali na kopnu i Bogorodici našoj slavnoj gore na dvostrukim nebesima,
27 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA s jebenim respiratorom u ustima, nu prošlo je i to. Pa ipak moram vam priznati da mi je bilo jako toplo oko stisnutog srca mojeg malešnog, naime, tad upišao sam se bio u odijelo ronilačko, a samo još pravi marinci znaju kakav je to blažen i božanski osjećaj u sredini studenog. Ne zajebavajte se više sa mnom jer ja sam preživio prebacivanje svih normi Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije, sve njihove udarnike, ovjenčane početnike i stare prvoborce iza čeličnih oklopa bratskih, kragujevačkih tvornica. Ne zajebavajte se više sa mnom. A šta drugo da vam kažem, pogobni poglupnjaci?! Pa meni su tri puta i u našim redovima pakirali kavu mlijekom domaćih konja s poljana sisavačkih, pcp-om, heroinom, a zatim i kokom, jeb’le li vas banane, ah divno li je to bilo vrijeme za nas prolupale naftaše sve dok su s braćom trampili gorivo za heroin i meni su darivali besplatne fiks ideje. Postao sam slavan i izvukao se na PTSP, sasvim pristojno nastavio živjeti u tom okruženju manijakalno grabežnih glodavaca ustrajno govoreći: Ne zajebavajte se više sa mnom, još ćete mi na kraju riješiti i pemziju! A bogamu, pa tako vam se i desilo...
28 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba Ne zajebavajte se više sa mnom jer vi nemate pojma da je i psihijatar kojem sam tri godine prepričavao ratni put završio na svom vlastitom odjelu čvrsto svezan za luđački krevet. Ne, ne. Ne zajebavajte se više sa mnom. Ja sam lošiji pjesnik nego što mislite i još nisam odlučio što bih zeman s nebeskom ovom dušom svojom, tako trpkom i tako dramnom: I zato, ne zajebavajte se više sa mnom! Kretenski nepismenjaci, beskičmenjaci i ližipjati, još ćete me na kraju upisati i među zvijezde. Pismo sedmo: PABLO ESCOBAR Svakog jutra Pablo Escobar, bivši zastupnik Zastupničkog doma Kolumbije, silazi sa svojih oblaka punih meke vate u elegantnom Varteksovu odijelu boje jutarnjeg neba, pali službeni automobil parkiran u trajnom korištenju i odlazi na kavicu do Luke Ploče. Carnici i policajci gadljivo okreću glave prema Istoku pazeći se da ga ne vide u silnom sjaju sunca, dok lagano prelazi sve granice. A tamo, u slobodnoj bescarinskoj zoni, razdragane mase uposlenih obožavatelja iz susjedne državice
29 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA u špaliru se guraju poljubiti mu prsten s gole ruke, prstenjak koji su za njega ukrali iz lijesa pokopanog branitelja, golmana malonogometne ekipe kog ubio je Erakov zlatni šut. Mladi mjesni grobari bacaju se pod njegove noge slineći Pablovljevim refleksom, pokušavajući mu obgrliti koljena pa neutješno arlauču za njim kao da prolazi Kim Jong-un glavom i frizurom ošišanom u zdjelici božićne pšenice. Presretni količinom posla i eksponencijalnim rastom federalnih donacija i ustanovljenim međunarodnim para-biznisom, ponosno se kunu za svjetlom njegove sjene da će kopati nove jame, makar raskopali cijeli grad, u ime svih budućih europskih aglomeracija. Za to vrijeme Pablo Escobar već drži sastanak Koordinacije javnih pokreta općinskih distrofičara, lokalnih patriota zabrinutih za ekonomski razvitak i pad gradskog nataliteta. Mudro napominje da se moramo više jebati i napustiti politiku jednog djeteta po ljubavnici: Drugovi! – napominje on glasom zemaljskog boga – Napunimo svijet novim korisnicima naših usluga! Izgradimo nove crkve i pripadajuća im grobišta! Jer crkva je tek opijum za mase, ali ne može nam biti baš nikakva konkurencija! Nakon dugačkog pljeska i svečanog ručka s udivljenim suradnicima, koji svima on lakonski plati službenom karticom dioničkog društva, Pablo Escobar povlači se u osamu svog bescarinskog ureda i dugo plače
30 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba vidljivo tronut vlastitim milosrđem i poniznošću pred slikom svetog Kulin bana. Pismo osmo: OTROVALI SU MI PSA Točno onog dana kada su potplaćeni e-suci finalne malonogometne utakmice odigrane na općinskom božićnom turniru naziva „Tko to može platiti“, u tihaljini sudišta svoje tamne var-sobe, mirno okupljeni ispod crno-bijele noir slike čestitog Rafael vitez Bobana, na svim dostupnim e-kranima javno obznanili cjelokupnoj močvari zapjenjenih navijača da je moj start nad protivnikom dramskog izričaja Olivera Frljića sasvim zakonito dosuđen prekršajem za trostruku bijelu točku, otrovali su mi psa. Tri e-var suca iz spomenute spomen-sobe, inače honorarni suradnici sufinacijera svih domicilnih turnira i blistavih državnih proslava, hladno su presudili moj start čistim tro-penalom. U polupismenom obrazloženju pravične potvrde dosuđenog trostrukog kaznenog udarca dostavljenog mi iz smrdljive utrobe hrvatskog pravosuđa, napisali su da nisam nimalo nalik trećem čovjeku Grahama Greena i da sam očito bio glavni akter užasno i javno počinjenog faula. Hrabro su i sasvim logično zatim ustvrdili da sam zato zasigurno zgodna Mussolinijeva ljubavnica Alida Valli ili sam Orson Welles glavom bez kubanske cigare. Treći čovjek zakonito nisam. Treći čovjek ne postoji.
31 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA To zna svaka budala koja je gledala film. Stoga im je preostalo jedino donijeti ovakvo pravično i pravomoćno e-rješenje potvrđivanja lokalno dosuđenog tro-penala kojim sam u zadnjim sekundama života izgubio već dobivenu utakmicu. Jer – jedan penal nije bio dovoljan mom protivniku za pobjedu. Var-suci uopće se nisu zamarali činjenicom da tro-penal nigdje ne postoji kao utvrđena kazna u pravilima nogometne igre, jer to nije bila odlučna činjenica izgubljenog finala, tako su to lijepo zaključili. Čak ni to što je moj prekršaj svakako počinjen daleko izvan kaznenog prostora i pravodobno uklizan u centru europskog kruga kredom, nije imalo baš nikakvog utjecaja na utvrđeno činjenično stanje. Tro-penal zakonito je dosuđen i trotočka! Preporučili su i doping kontrolu publike, ukoliko se njihovoj odluci slučajno javno bude zviždalo. Stoga su mi odmah u nastavku ovog briljantnog obrazloženja naložili povratak milijunskog iznosa višegodišnjih krvavo zarađenih nogometnih plaća i to njihovom milom honorarnom nalogodavcu, onom dragom Lučonoši svekolikog našeg medellinskog progresa iz bescarinske zone Luke Ploče. Istom su mi otrovali psa. Toga dana. Iako je i sama doping kontrola brzom kemijskom analizom mojeg urina potvrdila da ovaj put nisam bio čak ni drogiran, i da sve sam točno vidio zdravim očima,
32 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba njihova e-osuda ostala je zakonski neumoljiva: zabranila mi je svako daljnje igranje čistokrvnim psima, bavljenje bilo kakvim hrvatskim športom, kamoli poezijom ili dramskim pismom. Baš tog dana, kažem, kad su objavili ovaj svoj sjajni pravno-stručni uradak, eto posve slučajno, otrovali su mi i psa. Iz iste presude sasvim postaje e-razvidno da sam vrlo opasan tip karakterno glupavog glumca, takozvani nepostojeći treći Reedov nadčovjek, u neprestanom ponavljanju istih kadrova i rakursa. Očito je da svakodnevno kvarim mladež hadezeja, koja redovito okuplja se u obližnjem kupleraju slaveći s dvije razvratne sestre, pijuckajući toplo vinceko u kavani „Kod tri uvenceta“, veselo nazdravljajući mojoj konačnoj propasti, bliskom ludilu i povratku zagorskih manekena na lokalnu vlast. Ali ništa od toga meni nije bilo važno jer toga dana otrovali su mojeg psa. Otrovali su mi psa, otrovali biće kojem sam bio najbolji prijatelj, uvjereni da ću tako sigurno pošemerit pameću. Bome, umalo. Ali, eto – nisam. I što ćemo sad, drage moje Konstrukte? Ja jednostavno nemam namjeru objesiti kopačke o vaš klin, u ovoj nagloj i nezasluženoj mirovini, makar ostao u doživotnoj umjetničkoj blokadi. I što god vi mislili, ovdje je riječ o čistoj poeziji jednog starog hladnoratovskog mraka.
33 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA Naprosto ja ne mogu prestati pisati drame. Ne bi bio red. One pišu mene. U ovom užasu loše režirane obične filmske adaptacije opet kušate pretvoriti moj svijet profinjene klasike u neoriginalni i besmisleni film noir, bez ijednog crno-bijelog skandinavskog kuta, prenaglašenih sjena nesimpatičnih strip-junaka, ili karakteristične glazbene podloge. Ne pristajem. Ne prestajem. Ne odustajem. Jer, kažem, istog dana kad ste mi pravomoćno presudili krajnjim siromaštvom i ostavili me bez plaće i posla, otrovali ste mojeg psa. Tako da ostanem bez ikakve sumnje u vaše daljnje nakane. Ali jadni vi, vi koji ulazite u moje stihove s tolikim strahom, ostavite svaku nadu, jer tu će vas zauvijek čekati moj miroljubivi i dobroćudni pas Mrva kao bijesni, troglavi, Kerber!
34 Damir D. OCWIRK, Pula PAČJA JUHA Toga svibanjskog jutra žamorio je narod Kotara S. natiskujući se ispred obnovljene trokatnice; u bijelo ožbukanih zidova, golemih prozora i krova obraslog mahovinom. Zlatna slova Narodna knjižnica i čitaonica zarobljena u crnoj ploči blistala su na njezinom pročelju, na vrhu stubišta, još nedovršenog rukohvata, skakutali su članovi mjesnog Komiteta popuštajući uzlove na crvenim kravatama, istežući vratove te bezuspješno zakopčavajući donja puceta na plavim odijelima. Dolje, u parku, ponavljala je limena glazba iste koračnice po treći put, šarene zastave visjele su na zahrđalim jarbolima, na ražnjima se vrtjela mršava janjad za Komitet i zakašnjele visoke goste, i debeli odojci za sve nestrpljiviji narod. Uzduž svježe pokošenih travnjaka šetali su milicionari igrajući se pendrecima te naizmjence motrili okupljene i rumena pečenja na dogorjelim vatrama. Vonj pregorjelog mesa nadmetao se s mirisom rascvjetanih jorgovana, prizemni dim tjerao je suze na oči, prazni stolovi bez stolnjaka iščekivali su početak zakašnjele gozbe... Znatiželjni Vlatko prikrao se kroz sporedni ulaz u knjižnicu i tu nabasao na oca. On je u potrazi za nekom dobrom knjigom podizao knjižničarku spram najviše police, čvrsto je obgrlivši niže struka. Ushićena njegovim dolaskom vrisnula je, poravnala suknju i nestala. Otac je pljucnuo u dlan, zalizao nevidljiv čuperak na Vlatkovoj glavi, pa ga izveo kroz sporedni ulaz. I dok su opušteno šetali parkom, otac mu se počeo povjeravati o svojoj strasti prema čitanju. Dakle, nalickane knjige na policama samo naivcima izgledaju nedostupne, a u stvarnosti se predaju prvom čitatelju u ruke. Treba se samo protegnuti, pa dohvatiti onu koja te zanima. Ali treba biti vrlo oprezan jer knjiga ima svakakvih! Ima ih velikih i malih, debelih i tankih, teških i lakih, očuvanih i istrošenih, ima onih koje šuškaju dok ih listaš i onih koje tiho klize pod prstima, ima onih koje čitaš u krevetu i onih za kratku zabavu na neuobičajenim mjestima, ima onih koje odmah shvatiš, ali i posve nerazumljivih, mekih i tvr- (izvor: glasistre.hr)
35 Damir D. OCWIRK POEZIJA I PROZA dih korica. Neke su pak vesele, neke žalosne, neke pristojne, a neke ne, ima onih koje posuđuješ od svih i svima, ali i onih koje skrivaš od njih. – A, koju ste knjigu tražili vas dvoje? – upitao je Vlatko. – Kojih... dvoje!? – iznenadio se otac, pa brzo nastavio: – Znaš, sine, knjiga ima rabljenih i zapostavljenih, jeftinih i skupih, ima onih o kojima dugo maštaš, a razočaraš se čim ti dospiju u ruke, ima onih koje ti ostanu u lijepom sjećanju, pa i onih koje nastojiš zaboraviti. Ima i onih koje se mogu čitati naslijepo i pipanjem, ali i koje ne treba nikako čitati. Neki vole knjige s puno slika i malo slova, neki pak obrnuto... – Je’n, dva, tri! – zagrmjelo je konačno iz zvučnika. – Drugar’ceee... i drugovi... Otac je zanjihao brkovima, pripalio cigaretu i nastavio s pričom. Dakle, Vlatko nikada neće saznati kakva je neka ako hrabro ne otvori korice i ne prodre u njezin sadržaj, zatim je vrati na policu i prepusti užitku drugog čitatelja, a on se baci na novu. Ali posebno drage knjige Vlatko mora čuvati od nezvanih ruku, što znači da vlastite knjige ne valja posuđivati! Ali, dobro je okoristiti se tuđima, jer to je jeftinije i s manje obaveza. Neke je pak dobro zamotati u šareni omot, jer tada bolje izgledaju, dok su neke izazovnije bez omota... – A, koju ste knjigu tražili vas dvoje? – ponovio je Vlatko. – Kojih... dvoje!? – ponovio je otac, pa opet brzo nastavio: – Kako bi bolje razumio što ti govorim, moraš naučiti dobro čitati, a ono se uči jedino čitanjem; prvo slikovnica, pa zahtjevnijih knjiga. U mladosti se obično puno čita, može bez naočala i u mraku, ali se zato kasnije sve manje čita te se mora služiti pomagalima; čak i pri dobroj rasvjeti. No, ne treba gubiti nadu, jer čitati se može od rane mladosti pa sve dok je čovjek živ. U mladosti je bolje čitati starije i već provjerene knjige, a u starosti novije, te uvijek paziti da na njima ne ostavljaš otiske prstiju ili neke zabilješke koje ti kasnije... – Ti i ona gospođa knjižničarka... – rekao je Vlatko – koja nama bira školsku lektiru. – Ona je drugarica bibliotekarka! – ispravio ga je otac. – Ako je drukčije osloviš, naljutit će se! – Ali, koju?! – Slušaj, Vlatko, svaka knjiga je tajanstven svijet dok je ne pročitaš, a bitno je birati ih samostalno i na miru. Ali, treba imati na umu da na svakoga čitatelja ostavljaju drukčiji dojam. To znači da svaki čitatelj misli kako je samo on pročitao tu knjigu, pa se one tako i ponašaju. Stoga moraš uvijek vladati knjigama, a nikada dopustiti da one zavladaju tobom jer... – Drugovi radnici, seljaci... – na vrhu stubišta knjižnice pojavio se jedan od visokih gostiju u pratnji knjižničarke s golemim škarama u ruci.
36 POEZIJA I PROZA Damir D. OCWIRK – Tko prvi knjizi, njegova knjiga! – nasmijao se otac i rukom pokazao prema stubama. – Nisam ni vidio da ona ima škare, jer... – ...i pošteni intelektualci našeg Kotaraaaa... – grmjelo je iz zvučnika. – Danas imam još nekih obaveza, jer... – otac je bezuspješno nadglasao zvučnik i pustio njegovu ruku. Zatim je krenuo probijati se kroz okupljeni narod Kotara S. prema visokom gostu koji je, klateći se na nogama, uzaludno pokušavao presjeći vrpcu na ulazu. Vlatko je odlučio iskoristiti nepažnju milicionara i ponovno se prikrasti u mir još neotvorene knjižnice, u samostalnoj potrazi za tajanstvenim svjetovima o kojima mu je otac pričao. Ušao je opet kroz sporedni ulaz i hrabro prišao krcatim policama. Ali tada je zamijetio Lidiju, predsjednicu Saveza omladine njegovog 8. A razreda. Imala je vesele plave oči, crvenu vrpcu u kosi, bijelu bluzu, kratku plavu suknju i bijele čarape. Bila je najbolja učenica škole i njemu je redovito ispravljala domaće uratke, a on ju je nazivao Lidija Enciklopedija1. Onako sitna, istezala se prema najvišoj polici, podizala ruke, klizala čvrstim mladalačkim grudima po šarenim knjigama... Obgrlio je Lidiju niže struka i pokušao je podići prema željenoj knjizi. No, na pola puta koljena mu popustiše, a glava uletje ispod njezine suknje. Uplašeno je stisnula noge i njegovu glavu između njih. Vlatko je začuo one koračnice u ušima, osjetio vrelinu bedara na obrazima... Uhvatio se rukama za policu te se pokušao uspraviti s Lidijom na ramenima. Vrisnula je pa zašutjela, počela se smijati glasno pa sve tiše, i ponovno vrisnula. Polica se zaljuljala, knjige se obrušiše na njih. Pao je na pod, a ona na njega. Uspio se izvući, pa stao uzmicati četveronoške. Ona ga je sad prepoznala, sustigla i uzjahala. Vani je limena glazba zasvirala iste koračnice, narod gromoglasno zapljeskao, i narodna knjižnica Kotara S. bila je konačno otvorena. Lidija je Vlatka stegnula bedrima još snažnije, dohvatila neku tvrdu knjigu i stala ga mlatiti po stražnjici, glasno brojeći kroz smijeh: – Je’n, dva, tri..., drugar’ce i drugovi... Nekako ju je uspio zbaciti s leđa, istrgnuo knjigu iz ruke i pobjegao iz knjižnice. Narod je u parku navalio na gozbu, praznom knjižnicom odjekivao je Lidijin smijeh... S knjigom, dobro skrivenom u njedrima, pronašao je oca koji je iza žbuna jorgovana opet nešto važno razgovarao s knjižničarkom. I dok mu je srce udaralo poput poludjelog bubnjara, Vlatko je pokazao svoju prvu samostalno izabranu knjigu. 1 Lydia Encyclopedia – poznata pjesma iz filma braće Marx, pjeva je Groucho.
37 Damir D. OCWIRK POEZIJA I PROZA – Karl Marx2, – knjižničarka je s divljenjem pročitala zlatna slova na crnim koricama – Kapital, svezak prvi! – Ima debele korice, – rekao je Vlatko – mora da je vrlo poučna! – Itekako! – složio se otac. – Jedina njezina mana je što je zavladala čitateljima, a ne čitatelji njome. Čim je pročitaš, Vlatko, zavoljet ćeš braću Marx!3 – Zar ih ima više?! – knjižničarka se iznenadila. – Groucho, Chico, – nasmijao se otac – ...Harpo, ...Zeppo... Vlatko je odlučio knjigu ponijeti kući i spremiti je daleko od nezvanih ruku, sve dok je temeljito ne pročita. Knjižničarka je s odobravanjem kimnula glavom i s Vlatkovim ocem otišla kroz sporedni ulaz u tek otvorenu knjižnicu potražiti neku novu, dobru knjigu. * * * Poslije mnogo godina Vlatko je opet izvukao onu knjigu s police. U gornjem desnom uglu još se nazirao okrugli žig knjižnice s izblijedjelom zvijezdom u sredini, u mah mu se pričinilo da knjiga miriše na pečenu janjetinu i odojke. – U umirovljeničkim danima čitaš Marxa?! – začudila se njegova supruga, ušavši u sobu. – Marx je napisao da će kapitalizam propasti zbog ljudske pohlepe! – Kao što je propao socijalizam! – odsutno je zatresla sijedom kosom, povezanom crvenom vrpcom. – Obožavam braću Marx – nastavio je Vlatko. – Zar ih ima više?! – Groucho, Chico, ...Harpo, Zeppo... i Karl! – nasmijao se Vlatko i zanjihao brkovima: – Živjela Fridonija!4 – Ostavi se majmunskog posla5 i dođi na ručak – njezine plave oči bijahu tužne. – Danas imamo samo instant juhu, jer teška su vremena za umirovljenike! – Lidija, stavi knjigu na gornju policu, – rekao je pomirljivo – podignut ću te! – Taj štos si mi već prodao... – napokon se nasmiješila – prije šezdeset godina! 2 Karl Marx – njemački teoretičar komunizma (socijalizma) iz 19. stoljeća. 3 Braća Marx (Groucho, Chico, Harpo, Zeppo i Gummo) – američki filmski i vodviljski komičari, rodom iz Njemačke, poznati po višesmislenim dijalozima. Zbog posebne komike nazivali su ih filmskim anarhistima. Zajedno su nastupala uglavnom prva trojice braće (najstariji Gummo povukao se rano, a najduže je na sceni ostao Groucho). 4 Fridonia – izmišljena država u filmskoj komediji Pačja juha, koja je zaratila sa susjednom državom zbog neostvarene ljubavi njezina smušenog diktatora. 5 Majmunska posla – filmska komedija braće Marx.
38 POEZIJA I PROZA Damir D. OCWIRK – Danas je sve instant juha... pačja juha6 – promrsio je Vlatko. – Je’n, dva, tri, drugar’ce i drugovi... – Što si rekao?! – Ništa – odgovorio je Vlatko zagonetno, i krenuo za Lidijom stežući tvrdo ukoričenog Marxa pod rukom. 6 Pačja juha – filmska komedija braće Marx.
39 Mladen JURČIĆ, Zagreb DIMENZIJA Bio je uvjeren da je upravo napisao svoju najbolju priču. Mogla bi se nazvati ljubavnom, a taj tekst bio je neobičan od samog početka, jer priča mu je pala na um odjednom, kao da je od uvodnog dijela do kraja već posve domišljena, oblikovana i završena, pa nije bilo napornog traženja najtočnijih izraza, uvjerljivog zapleta i tijeka, a ni nesigurnog građenja što životnijih likova i njihovih naravnih, spontanih, dojmljivih dijaloga. Nije bilo ni mukotrpnog, pomnog slikanja prizora koji bi se najprije mutno ocrtavali, a onda se polako popunjavali, postajući određeniji, stvarniji, nego je sve mogao sagledati odjednom, kao kristalno jasnu cjelinu. Zapravo mu se činilo da se naprosto prisjeća onoga što se doista dogodilo, ali u nekom drugom životu ili dimenziji, jer priča nije bila istinita, prizore iz nje nije doista doživio, iako ga je obuzeo neobičan i nelagodan dojam da se prisjeća najljepših i najznačajnijih dana svog života. Odakle mu je onda to„došlo“? Upravo mu je to bilo najvažnije pitanje dok je radio na svom najneobičnijem tekstu, ali zadovoljavajući odgovor nije mogao čak ni jasno pretpostaviti. Pojedine ulomke zapisivao je brzo, bojeći se da ne propusti koju živu, posebno uspjelu i dirljivu pojedinost, jer tijek „sjećanja“ nezaustavljivo je navirao, slike, prizori, dijalozi i događaji dolazili su gotovo istodobno, pa nije morao izmišljati, a kad je završio prvu inačicu, shvatio je da neće morati gotovo ništa mijenjati, nadopunjavati, objašnjavati, brisati, ni brusiti kao što je uvijek radio, jer sve je teklo glatko, naravno, čuvstveno i uvjerljivo, posebno dijalozi koji kao da su mu još zvonili u ušima, (priv. arh.)
40 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ jer bili su dio nedavnih susreta s tom ženom, stvarnom, živahnom, osjećajnom i intenzivnom osobom. Zato mu je na um pala nevjerojatna pomisao da je doista riječ o sjećanjima, ali kakvima kad je sve to izmislio kao i svoje ostale umotvorine i to iz puke želje za nekom punijom, stvarnijom „stvarnošću“ koja bi imala smisleniju, spontaniju, ostvarljiviju jezgru u čijim bi dubinama i ono najunutrašnjije u njemu doista moglo disati, imalo bi zbiljsku ulogu i mjesto u „stvarnosti“? Vjerojatno je bila riječ o rijetkom, iznenadnom i začudno učinkovitom naletu nadahnuća, koje je procvjetalo i razvilo se iz temeljnog osjećaja praznine, izjalovljenja i samotnosti, ali što je uistinu nadahnuće, odakle dolazi i što ga to u stvarnom srcu tako žarko priziva? Premda je priču završio još prije tjedan dana, nije se mogao otresti „sjećanja“ koja su ga nadahnula, a poslije su ostala jednako tako živa i neodoljivo su ga zaokupljala, iako je samoga sebe opominjao da bi ih trebao zanemariti i odbaciti, jer nije baš zdravo što im se tako prepušta. Zapravo su ta sjećanja bila jasnija od pravih; događalo mu se da zaboravlja neke obične stvari i poslove što ih je morao izvršiti u stvarnom životu, pa je počeo zapisivati važnije dnevne zadaće, ali za razliku od njih nije mogao zaboraviti ni najmanju pojedinost tih posebnih, nestvarnih slika. Ponekad mu se činilo da su lažna sjećanja doista stvarnija od stvarnih, jer u njima je dio istinskog ostvarenja njegova bića i duboke čežnje koja u „stvarnomu“ svijetu nije našla ispunjenje. Prilično nesuvislo, ali ogorčeno razmišljao je o tome da je temelj našega postojanja i stvarnosti siva, bezlična patvorina, a većina onoga što nije beznačajno, jadno, nedostojno i lažno samo je oris, predložak, blijed, grubi otisak, ili mutno naslućena mogućnost „pravoga“ svijeta za koji smo stvoreni i koji bi opravdao postojanje golemog, nevjerojatno složenog svemirskog kotača, a time i naše kaotično postojanje, jer neumorna, neprestana komešanja i vrtloženja naših zabluda i zavaravanja ne ukazuju ni na kakvu istinsku, vrijednu sređenost, a ni na sigurnu, dosljednu stvarnost koja bi nam mogla poslužiti kao oslonac. Zapravo smo mi, pomislio je, a ne likovi u našim umjetničkim djelima, blijedi, izmaštani fantomi, iz beznačajnih, nespretno sklepanih priča punih mana, dok su pravi ljudi, događaji i pothvati negdje drugdje, a ne u onome što inače nazivamo stvarnošću. Progonila ga je ta neodređena, duboko čeznutljiva riječ „drugdje“. Činilo mu se da je sve zanimljivo, doista vrijedno i vrhunski ostvarivo posve drugdje, ali gdje? Tamo gdje duboko u srži svega postoji gotovo neprimjetno, tajanstveno zrnce koje sve mijenja, jer tamošnju stvarnost prožima vrlo sitnim, profinjenim, ali bitnim preljevom smislenosti i istinskih mogućnosti? Priča što ju je napisao nije bila sentimentalno sladunjava, ni uljepšana, no u posebnom svijetu u „dimenziji“ u kojoj se odvijala postojala je neodredljiva i neuhvatljiva točka mogućnosti koja je mogla iskoristiti i učiniti djelotvornima tankoćutne
41 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA dubine našega bića, senzibilitet i nadarenost s kojima ovdje ne znamo što ćemo, pa nam nisu bogatstva, nego smetnje i teret, no ondje ih u prikladno pokretačko gorivo pretvara ta mala, nedokučiva točka, koja bi se mogla nazvati „smislenost“, skrivena u središtu svega. Jasno se sjećao mirisa bagrema i jasmina koji je do njih dopirao dok su u njegovoj priči djevojka i on smireno i zadovoljno šetali, iako je oko njih bjesnio rat. Osim u tim svojim sjećanjima nikad nije bio vojnik, no u priči je s bojišnice došao na kratak dopust, a u tih nekoliko dana što su ih proveli zajedno činilo mu se da se sve kaotično u svijetu potpuno povuklo od njih, kao da je ustuknulo pred njihovim žarom koji je isključivao sve neskladno, tuđe i nepripadno, ili je možda sve to ostalo u nekoj drugoj dimenziji, kao da pukim intenzitetom unutrašnje ispunjenosti, koji je kroz njih strujao sve preplavljujući, mogu nadzirati vidove stvarnosti, određivati i samo ozračje svoga postojanja, ljuštiti izvanjske, nebitne slojeve svakodnevice dok ne ostane samo prevladavajuća, zapovjedna jezgra njihove stvarnosti. Imao je dojam da oko njih vlada drukčija zakonitost i da opasni, nestabilni svijet ne može, ili se ne usuđuje prodrijeti ovamo. Obuzeo ga je osjećaj razine koja je naizgled posve obična, ali naša uobičajena stvarnost do nje ipak nikako ne može dospjeti. – Želio bih ti dati nešto posebno – izlanuo je u jednom trenutku – ono što si oduvijek uzalud čekala – a uistinu je vjerovao da je to ovdje moguće. U njegovoj priči ta je jedinstvena nit smislenosti i žara spajala sve – od spokojnih prizora naizgled običnih ljubavnih šetnji do kovitlaca žestokih bitaka, kad su posvuda oko njega grmjele zaglušne eksplozije, a on je, nasumce pucajući, slijepo srljao u vrtlog dima, bijesa, užasa, okamenjene, bezumne odlučnosti i straha, ali i nade da će njih dvoje u samosvojnim, prisnim trenucima ponovno uranjati u skrivenu dušu šume i neukrotivo sjajnih prostora. Vjerovao je u njihov život i svijet, a sve drugo bile su naprosto trenutne zapreke, koje su čak nestvarno djelovale. Pitao se kakva je i odakle dolazi ta smislena veza naizgled besmisleno proturječnih prizora i događanja. Ali dobro je da u ovom svijetu postoji nešto tako neobično, puno dubokoga žara i čuvstvenosti, naoko posve slučajno, a nužno, poput te ljubavne veze s drugom „dimenzijom“, pomislio je. Dakako, izvan priče, u svojoj stvarnosti nije osjećao nikakvu nazočnost te tajanstvene povezanosti, ali ono čega nikad nije bilo, što nam se nikad nije dogodilo, za nas je često mnogo važnije od svega što nas je doista zadesilo i od smjera u kojemu se ravnodušno, nasumično, ili prisilno odvija naš životni put. Istodobno je lako zamisliv, ali i posve nezamisliv svijet u kojemu se naravno ostvaruje svaka mogućnost koja bi se po svemu trebala ostvariti, odgovorivši na naš iskren, zauzeti trud i značajke, kad ne bi bilo nesmiljeno tvrde i bezoblične, pustinjski jalove „stvarnosti“. No na kakvim bi se zakonima temeljio taj svijet? Bi li sve bilo isto kao i „kod nas“, ali s ma-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=