99 Josip KRAJAČ STUDIJA I OGLEDI snu nije mogao progovoriti na njemačkome. Htio je radije biti netko drugi, onaj drugi čovjek. (n., P.p., 197) Sam pak u poremećenom svijetu gubi vlastiti identitet, doživljava podvojenost svojega subjekta; u kaosu snova i jave pomiče vrijeme, premeće likove i njihove rodbinske odnose, ukrižao je strukture vanjskoga i unutarnjega svijeta do potpunog nerazumijevanja, a pri svemu tome svijet mu se činio plošnim. ...činilo mu se da mora tako uporno konfabulirati i tvrdoglavo lagati zato jer ne zna tko je zapravo on. Tko sam to ja, ako je postojao neki on, koji je u sebi imao više identiteta... i da ja, koji sve to mislim, ustvari nisam ja. U meni žive neki drugi koje i ne poznajem ili su u svojoj smrti nekoć davno iščeznuli zajedno sa mnom. (n., P.p., 195) Traži svoje ovozemaljsko ja, ali... stvarnost mu se iz sna pokazala realnijom. (n., P.p., 197) Döhring ulazi u drugu dimenziju, živi u fikciji kojom sebe posuđuje drugima, odnosno druge „uvlači“ u svoje ja. Njegov subjekt sluša glas Drugoga, etička alokucija drugoga u njega izaziva obvezu. Premda je osobno, kao individua, nedužan, na izvjestan način preuzima na sebe odgovornost za„slučajni“ prijavljen zločin i za„programiran“ zločin svoje nacije. Na stranu to što je Döhring shizofrenik i što je na trenutke pomućena razuma, on je karakterno odgovorna osoba, strukturirana visokoetičkim načelima, njega izluđuje pomisao da se ne otkriva tko je učinio zločin i što će pravi zločinci, zbog čina zastare, ostati nekažnjeni. Na planu općega, kolektivnoga, za njega su zamršenije stvari. No meni ni ta zastara ne da mira. U bitnim vam stvarima posve sigurno neću lagati, no mene ovo strahovito muči i ništa me drugo ne motivira, jer će oni zbog te zastare živjeti spokojno sve dok ih netko ne raskrinka... Nije to pravni proces, jer mene pravo i ne zanima, sve je pravno utemeljeno ili bespravno, to je samo pitanje argumentacije, uostalom, sve je to ista pasta, nego je bitno kako nova zbivanja istiskuju prijašnje događaje, na što oni vrlo prepredeno igraju. I ja uživam u tome kako će ispražnjeno mjesto jednog užasa popuniti idući užas. Zašto bih se morao sjećati bilo čega... Ili zašto sam ipak sklon tome da se prisjećam, što se vjerojatno ne da shvatiti, kao ni da to jedni drugima nismo u stanju oprostiti. Naglo je zašutio i pogledao u Kienasta kao netko tko već i sam vidi ili uviđa zašto mora ubiti svojeg oca ili barem svoju obitelj izručiti pravdi. U svakom bih vas slučaju zamolio da Boga ne petljamo u tu priču. (n., P.p., 1306) U njega raste volja za istinom, a to otkriva da postoji nerazmrsiv problem između morala i zakona, između prava i etike. Zapravo, Nádas vertikalom Döhringove svi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=