96 STUDIJA I OGLEDI Josip KRAJAČ karcima. No, uvijek je bio bez odgovora – bavi li se esencijalnim pitanjem, ili samo tek dotiče nešto? Rađale su se u Kristófovu odrastanju i druge dvojbe psihološke naravi: je li možda rođen kao djevojčica, pa nisu li njegovi roditelji među prolaznicima koje susreće na ulici, nisu li ga izbacili iz automobila i ostavili kao beskorisno biće? Zato se i moja mama krije od nas i zato se pravi kao da me, podižući pogled ispod toga golemog šešira, i ne prepoznaje... Strepio sam od nje, ali i da ću je tada možda odgurnuti zato što je postala odvratna i jer me napustila, pa je zapravo mrzim. (n., P.p., 1242) Takve fikcije doživljuje i kasnije kada se kao dvadesetogodišnjak prisjeća ratnih slika s ulice; u prividu konstruira sliku žene i oživljava misao – nije li možda njegova mama za vrijeme ruskoga granatiranja onoga listopadskog jutra ostala pod ruševinama nadstrešnice protiv kiše kina Dunav? (n., P.p., 1242) Kristóf vrlo određeno prostorno i vremenski locira majku i konkretno uobličuje njezin lik u ženi s ulice. Psihologija djeteta pak, a tako i u njega, čini slike pojednostavljenima i primljene zorove ne apstrahira, niti uopćava svoje razmišljenje, nego sirove i neobrađene percepcije pohranjuje u sjećanje, a s njima pak u Kristófa, umjesto bogatog vizualiziranja, izrastaju senzibilni zorovi. Kasnije, nakon emotivno-bioloških lutanja između homoseksualnosti i heteroseksualnosti, u vrijeme uličnih nemira 1968., kao 27-godišnjak doživljava pravu platonsku ljubav s Klarom Vay, kćeri državnog povjerenika za deportaciju Židova, koja je djevojkom proletera – revolucionara Simona. Nakon što je vidom i dodirom doživio tjelesnu ljubav muškarca, Brkatog i Gorostasa, Kristóf na kraju Klaru percipira kao odgođenu ljubav, dakle osvještava se kao biće drugoga, odnosno novih spoznaja svojega prvog ja u sebi samome. Emocija erosa dobiva drugi vid, preobražava se u vid žudnje. On doživljava emotivnu katarzu, čuvstveno smirivanje, na stanovit način postavši ličnošću svjesnom istine. Njegova volja za istinom „konzumirana“ je; jednom pritisnut voljom za spoznajom erosa, iz trenutka razumnog zaborava, opet postaje slobodan, doživljava slobodu emotivnoga izbora. Jer „ekspanzija oniričkog nije plodnija od poniranja u tajne jave, a za to mu je, uglavnom, dovoljno promatrati samo viđenje, opisati njegove krize, lančanost i isprekidanost, praznine i punine“14 Tako i time doživljava samopotvrđenje identiteta. Nádas je Kristófa oblikovao subjektom „transfera erosa u građanskom moralu“, ali i transferom subjekta na kojemu ostaje trag presije koju je nad mađarskim građanstvom činila tuđa politika. 14 Machiedo, Višnja: Francuski nadrealizam, knjiga prva; Marcel Marieen ili magnetski žalac ideja, str. 454.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=