95 Josip KRAJAČ STUDIJA I OGLEDI ratna neimaština, koja je uličnu komunikaciju peštanskih građana svela na zgoljno pitanje: Gdje danas ima kruha?, i na ulična razaranja: Dvije su tramvajske tračnice stršile iz zemlje poput dviju mrtvih kralježnica. Grad je bio prepun predmea koji su izgubili smisao. (n., P.p., 666) Dvjema sintagmama autor povezuje ljude i grad, pred čitatelja izranja grad bez kruha i grad mrtvih kralježnica, a Pešta se pretvara u simbol rata u kojemu su građani svakodnevni smisao gubili kretanjem, umjesto ulicama, kroz podrume, tajno iskopanim labirintima, te ...ljudi u takvim okolnostima nemaju lica, pa ni sjećanje zapravo nema što sačuvati o njima. (n., P.p., 670) Tako je i strah iz tih dana u Kristófa izazvao još jedan uzrok gubljenja identiteta. U traganju za identitetom energija žudnje Kristófa nuka na to da svijet percipira taktilno, postajući tako subjektom neposredne osjetilne zbilje tijela i zbunjenim recipijentom opskurnih mjesta, ali i objektom uzburkanoga erosa i doživljaja telarnoga druženja s muškim tijelima. U njega se sraziše eros i logos, a zatim napetost tijela i razuma oblikuje žudnju Erosa i Thanatosa. Kristóf se ne predaje lako pohoti tijela, u njemu je više straha nego razboritosti, zbog čega je prikraćen za istinski užitak, i koliko god podlegao radosti tijela, neprestano osjeća određeni samoprijekor. Postaje raslojenom ličnosti. Nakon što je spoznao istinu erosa za kojom je žudio, jer u njega seksualni užitak stvara i spoznaju, te nakon što se takva erosa zastidio, prepao i zasitio, žudnja se u njega iz realne tjelesne žudnje za erosom preobražava u iracionalnu žudnju za smrću. Ozbiljno je nakanio baciti se u Dunav. U Kristófa se događa stanje koje Freud imenuje iracionalnom destruktivnosti. Freudova je, naime, teza „da je čovjek bojište na kojemu se susreću dvije jednako moćne sile: nagon za životom i nagon za smrću.“13 ...neće ni smrt biti kazna za nedužno uživanje, nego najveći mogući dar, onaj veličanstveni dodatak, reče sam sebi i nije ju se bojao, ni najmanje, već ju je unaprijed volio, duboko žudim za njom. (n., P.p., 868) Događalo mu se kao da se tri sile u njemu nadmeću: ono što mu je nametao um, a nametnuo mu je građanski moral, ono što je želio i ono na što ga je sililo tijelo, a ono ga je sililo seksualno zadovoljiti požudu, volju erosa. Zapravo kao da je sve samo dodirivao površinom, poput susreta s djevojkom iz slastičarnice kada nije znao što reći, ni što činiti udovima, a opet je nešto htio i osjećao užitak pritom (n., P.p., 1000), ili bi mu se događalo da sve čini istovremeno: i da je slušao razum, i da je činio ono što mu je nalagala volja, ili je tijelo činilo ono na što ga je eros navodio u parku s muš13 Fromm, Erich: Čovjek za sebe, str. 190.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=