92 STUDIJA I OGLEDI Josip KRAJAČ U Drugom se svjetskomu ratu politika udružila s medicinom, gotovo su međusbno zamijenile uloge, i u toj izvrnutosti poprimile okrutan odnos prema drugomu. Takvima se eugenika i logor bilježe biopolitičkom paradigmom dvadesetoga stoljeća.9 U svojevrsnoj simbiozi politika i medicina (tipičan primjer doktora Von Schuera) konstruiraju nov oblik nasilja nad čovjekom. Sila se ne ostvaruje samo otvorenim ratom nego se vođenjem nacionalsocijalističke politike stvaraju biopolitički uvjeti koji ugrožavaju prirodnu egzistenciju pojedinca i naroda. Metode njihove biopolitike oblikuju život brojnih nacija. Takva politika, kako u filozofskom diskursu razlaže Agamben a u umjetničkome diskursu isto raskrinkava i oprimjeruje Nádas, udružena s eugenikom, preobražava/preoblikuje politički i biološki život nacija. Pod motom brige o zdravlju nacije i metodom eugenike, politika zapravo odlučuje o životima prema vlastitim metodama odabira nacija, jer ona na jednome planu manipulira narodima koji nisu čiste rase, „dijeleći čak i njemačke državljane na punopravne i drugorazredne“ i tako„ljudska prava“ odvaja od„državljanskih prava“.10 Slijedom tih postupaka, državljani srednjoeuropskih zemalja, pa tako i građani Mađarske, tijekom 20. stoljeća doživljavali su razne nacionalne nasilne promjene, a izvedene su teze „eugenike“ – znanosti o genetskom nasljeđu naroda – bile upitne i nečiste. Ta politika čini se još bezočnijom, još nehumanijom i ironičnijom kada se pod izlikom brige o zdravlju nacije iz života isključuje sve pojedince, bez obzira na podrijetlo i pripadnost, čije se duševno i fizičko stanje ne uklapa u norme „čiste“ rase. U europskim se zemljama početkom 20. stoljeća osjetilo, a Nádas romanom Paralelne pripovijesti to razobličuje u mađarskome podneblju, da je „nacizam srodan staljinizmu“, a totalitarni fenomen sveukupno u kompleksu obzorja biopolitike. No: „Ako je nacizam za nas još uvijek enigma i ako je njegova srodnost sa staljinizmom (na kojoj je toliko ustrajala Hannah Arendt) još uvijek neobjašnjena, to je stoga što smo propustili postaviti totalitarni fenomen u kompleks obzorja biopolitike.“11, zaključuje Agamben. Upravo taj fenomen, zlo biopolitike, Nádasov diskurs drži jednim od bitnih problema dvadesetoga stoljeća. 9 Agamben, Giorgio: isto. (usp. Logor kao biopolitička paradigma moderne, u: Homo sacer, str. 103-168). 10 Agamben, Giorgio: isto; Problem iseljavanja i problem denaturalizacije i denacionalizacije, str. 114-115. 11 Agamben, Giorgio: isto, str. 128-129.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=