89 Josip KRAJAČ STUDIJA I OGLEDI ostatka, u njima je doista sve moguće. Ako se ne razumije ta posebna pravno-politička struktura logora, kojima je namjena upravo trajno ozbiljenje iznimke, ostaje posve nemoguće proniknuti u sve nevjerojatne stvari što su se u njima dogodile... u kojoj su sami pojmovi subjektivnog prava i pravne zaštite izgubili smisao...“5 Sve se to s eugenikom, Institutom za genetiku, Domom za odgoj dječaka i logorom događa u kontekstu Drugoga svjetskog rata. Moglo bi se reći da je rat vertikala Nádasova romana, jer rat zapravo ne traje samo na neposrednim bojišnicama; s ugrozama sile i moći i s političkim pripremama rat traje u predraću i, svojim posljedicama, u poslijeraću. Nádas ne konkretizira rat kao temu, kao središnje događanje, rat je stanje; njegovi likovi – stanovnici grada i oni na selu, jer je rat u gradu i na selu – vide borbu, vatru, oni čuju rat; iz gradskih podruma slušaju topove, iza brda ili iz udaljenih prostora, ali uvijek pretrpanih „nejasnoćom“. Nádas rat čini osjetilno prisutnim u razrušenim kvartovima grada i u rastočenim obiteljima. Ideologija nacizma i komunizma, rat i logor čimbenici su koji destruiraju Nádasova bića, njegovi likovi nestaju, gube identitet ili se vraćaju osakaćenih udova, ili osakaćene svijesti; vraćaju se bez sjećanja ili opterećeni krivnjom; ostaju izgubljeni i obezglavljeni u budućnosti koju ne vide svojom. Zato zatičemo sudbine bez subjekta i subjekte bez sudbine (Carloto Maria Döhring), likovi ne prepoznaju svoje genealoške veze (kao što to biva s Kristófom Deménom ili, naročito, s Gyöngyvér Mózes), niti razumiju etiku jedni drugih. U potpunoj pomućenosti svijesti i kaosu zbivanja Döhring kani biti ocoubojicom, Gyula Balter pak strahuje od sinovljeve nakane da ga ubije. Premda udaljeni vremenom i prostorom, obojica se bliže čudnom osjećaju krivnje nošeni nakanom osvete, dapače obojica svojevoljno prihvaćaju krivnju ubojice te, iako iz različitih emotivnih pobuda, žive nošeni iracionalnim erosom krivnje i zla, straha i sile. Svi su Nádasovi likovi na neki način uvučeni u političko stanje; takva je sudbina Ágosta Lippaya ili pak Hansa von Thuma zu Wolkensteina i Ándrasa Rotta, te koliko god je nisu željeli, ipak osjećaju silu i moć nametnute mađarskomu narodu kao narodu drugoga reda. Naime, ili su ti likovi aktivni nositelji moći ili su subjekti koji trpe moć. Nádas prati to kako rat izobličuje ličnosti i čini ih bezosjećajnima. Pišući roman, istražuje povijest, ali ne govori o povijesnim ličnostima, iako se njihovo prisustvo može poistovjetiti sa činjenicama politike i onima povijesti. Zapravo piše o stanju jednoga naroda, jednoga grada; u romanu barem o četiri grada: Pešti, Mohaču, Berlinu i Pfeilenu. Jednako o sudbini obitelji, barem kroz tri generacije, i 5 Agamben, Giorgio: isto, str. 150.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=