88 STUDIJA I OGLEDI Josip KRAJAČ biva i sve se oslikava sindromom doppelgänger, a biologija se i ideologija zatvaraju u bezizlazan krug hipoteza jedne nazoviteorije s predumišljajem. Drugi vid politike nacizma djelovanje je institucije Doma za dječake. Dom je osnovan kako bi stručnjaci posebnim metodama i posebnim mjernim instrumentima ispitivali i postizali rezultate na pitomcima; ispitivali bi uzorak ponašanja, uzorak tjelesnoga i intelektualnoga napredovanja i, praktično, tako mogli pridonijeti odgoju mladeži prema gajenju čiste rase. Metode su bile u duhu puritanskoga odgoja i strogoga režima prehrane kojim bi se u dječaka razvio zdrav duh i zdravo tijelo, a ispitivanje je trebalo pridonijeti izračunu mjera idealnh za psihofizičko oblikovanje dječaka čiste rase. Koliko je pritisak bio bezobziran, govori primjer da je u Domu pod takvim uvjetima odgajan i izvanbračni sin patologinje barunice Klare Thum von Wolkenstein, Hans von Wolkenstein, a između ostalih i Kienast, kasniji doktor psihologije i Döhringov policijski isljednik. U pitomaca se, pak, izvan kontrole odgajatelja, razvijao drugačiji, bolećiv karakter. Dječaci nisu mogli čak ni nagađati čime se (stručnjak, op. a.) rukovodi pri odlučivanju, te kakve će posljedice ta njegova manijakalna mjerenja i testiranja imati po njih. (n., P.p., 1090) Dječaci su se međusobno potajno provjeravali, osjećali zazor, doživljavali komplekse i proživljavali strahove. Znali su jedni o drugima da među njima nema nikoga čije bi podrijetlo bilo dokraja besprijekorno nordijsko, a Kienastovo još najmanje. Naime zato su ih i skupili ovamo, zbog toga su odabrani i dovedeni. Ali Gruberovo (njihova profesora, op. a.) je bilo i on se i ponosio time što mu je svaka tjelesna mjera čisto nordijska. Prema čemu su bili (pitomci, op.a.) vrlo podozrivi. Pokraj njega su još snažnije osjećali svrstanost u niži red. (n., P.p., 1080) Politika sile imala je i drugih, manje sofisticiranih, a metodom i oblikom složenijih presija. Takav je oblik logor. U logoru se, kako piše Agamben,„realizirala najapsolutnija conditio inhumana koja je ikada opstojala na Zemlji“.4 Logori se temelje na neposrednijoj i složenijoj politici sile. U logorima ne postoji zakon kao kategorija koja osigurava pravo i zaštitu subjekta – kažnjenika. I dalje, paradigma logora i nasilja dovela je u pitanje drugu paradigmu; naime, uvodeći silu, država je morala državnu politiku izjednačiti s policijom. Pozivajući se na razlaganje Hannah Arendt, Agamben objašnjava fenomen logora: „...logori čine, u smislu u kojem smo vidjeli, izvanredni prostor, u kojem nije samo zakon u cijelosti suspendiran, nego se i činjenica i pravo mijenjaju bez 4 Agamben, Giorgio: isto, str. 146.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=