87 Josip KRAJAČ STUDIJA I OGLEDI tar tog nakanjenoga odjela bio bi u Budimpešti. Von der Schuer, kao specijalist za proučavanje genetike blizanaca, stvara hipotezu o nasljednoj patologiji. Egzemplarna slika te politike ogleda se u sceni pri ručku kod baruna Freiherra Von der Schuera. Okupljene su osobe od povjerenja, elita: barunice, barun i grofica. Vodi se razgovor na visokoj razini. Na ručku je i Von der Schuerova suradnica iz Instituta, patologinja, barunica Karla Thum zu Wolkenstein, koja je u struci na stanovit način oponent baš Von der Schueru. Ona ima konkretnijih pretpostavki, definira nov sustav nasljeđivanja i rasne pripadnosti prema boji očiju. Za proučavanje genetike očiju patologinja oči dobiva iz logora sa zapadnoga bojišta, s njemačko-nizozemske granice, iz logora uz gradove Venlo i Pfeilen. (Konspirativno i posredno „materijal“ joj šalje Kramer, regrutiran krajem Prvoga svjetskoga rata, a kasnije, od 1939. do 1945., kao komunist postaje politički logoraš, ali ima određenu poziciju s koje može obavljati usluge za Institut. U tome njegovim suradnikom biva robijaš hugenot, mladi, 16-godišnji Peix, nekadašnji logoraš iz Buchenwalda. Zapovjednik logora, pak, u Pfeilenu je Döhring, onaj mlađi blizanac. Tako svi oni bivaju uključeni u sustav rada Instituta.) Druga, potencijalna suradnica, uvažena uzvanica ovoga skupa, grofica je Imola Auenberg. Barun Von der Schuer pozvao ju je s posebnim razlogom. Osobno je obuzet njenom ljepotom i senzualnošću, čega je ona svjesna i uzvraća mu simpatijom, ali je grofica Imola pozvana više iz političkoga razloga, radi „kombinacije“ da, kao buduća visokopozicionirana osoba u mađarskim političkim krugovima, postane voditeljicom budimpeštanskog odjela berliskog Instituta za genetiku. Nádas složenom strukturom slijeda osobnoga i javnoga jezičnosemantički razigrava tešku politiku u izvrnute opsesije jedinki. Vodi se konverzacija razumna i strogo povjerljiva jer se govori o stručnim rezultatima istraživanja, o kojima se naročito raspituje grofica Imola, iako joj je interes površan, a njena konverzacija više formalna, podsvjesno okrenuta tjelesnoj požudi. Naime, Imola je zaručnica mađarskoga kraljevskog kandidata Mihályja Hortyja i obuzeta sindromom doppelgänger. U mašti nalazi sličnosti kipa s izložbe i svoga zaručnika. Pa to razmišljanje prenosi i na samog kipara Arnoa Brekera, pa na arhitekta Alberta Speera, a onda, preko svih tih odabranih objekata, doživljava Mihályjevu tjelesnu sličnost s barunom Von der Schuerom. Cijeli je pak slučaj, tj. doppelgängersindrom, blizak problemu blizanaca kojim se predmetom bavi baš stručnjak Von der Schuer, čija je politika istovjetna ideologiji političara Ottmara von Verschuera, autora knjižice kojom poručuje da „Nova Država ne poznaje drugu zadaću osim ispunjenja uvjeta potrebnih za očuvanje naroda.“3 Literarnofilološki pak Nádas, ponavljanjem korijena riječi, izaziva sintagmu Schuer slijedi Verschuera, a imenični pleonazam genealoškom natruhom udvostručava ideološku natruhu, jer 3 Agamben, Giorgio: Homo sacer, 128.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=