79 Vinko BREŠIĆ STUDIJA I OGLEDI amnestiran, a potom i zakonski rehabilitiran. Od 1952. vodio je odvjetničku kancelariju. Iza sebe je ostavio, između ostaloga, i rukopis Moje uspomene, koji se čuva u Arhivu obitelji Brlić, a ovdje ga je u Rijeci 2013. objavio Theodor de Canziani Jakšić. No, za nas je ovoga časa važnija činjenica da je dr. Viktor Ružić zet Ivane BrlićMažuranić, tj. da je oženio Ivaninu najstariju kćer Nadu. To je bilo 31. I. 1918. na njihov 25. rođendan, kako to zapisuje Ružić u svojim Uspomenama.1 2 Otada je Nada živjela, dakako, u kući svoje nove riječke, odnosno sušačke obitelji. U dnevničkome zapisu iz 1929. godine Ivana zapisuje kako je provela ljeto tȇ godine, pa dodaje: Posjetila nas je i moja kćerka Nada Ružić sa Sušaka, koja je ove godine sprovela na Semeringu proljeće, a došla u ljeto u brodske vinograde, da usporedi ljepotu Semeringa sa ovdašnjom. Ona ima petero dražesne djece, što nipošto nije njena jedina odlika, no za mene, bakicu, najvažnija. Dakako, nije samo Nada dolazila mami u Brod, nego je i mama povremeno odlazila kćeri u Rijeku pri čemu je najčešće odsjedala u obližnjem hotelu „Jadran“ koji i danas njeguje uspomenu na Ivaninu sobu br. 306.23 Svakako da je podosta detalja o tim boravcima u pismima koje su majka i kći razmjenjivale, međutim, za našu temu važnije je pitanje Ivanine ostavštine koju ona 1 Naime, Nada i Viktor rođeni su istoga dana, prvo su se zaručili 4. listopada 1917., a onda vjenčali. O tome Ružić u svojim Uspomenama piše:„Bio sam jako plašljiv udvarač (...) No jednog dana (...) odvažio sam se i zapitao, da li hoće biti moja žena. Odgovor bio je poljubac. Pošli smo onda do bake Jetike i djeda Vladimira, ja sam kod njih Nadu zaprosio – čime su se oni složili i mene srdačno prihvatili. I zaruke su bile gotove. To je bilo 4. X 1917. Kasnije pošli smo u Slavonski Brod do roditelja zaručnice, gdje sam proveo nekoliko divnih dana u toplom domu Nace i Ivane Brlić, a kasnije smo zajedno putovali mojim roditeljima, koji su svoju buduću snahu toplo prigrlili. Sve moje slobodno vrijeme proveo sam u šetnjama sa Nadom – no, još prije Božića je ona pošla u Zagreb, da priprema za vjenčanje. Budući da smo konstatirali, da smo iste godine i istoga dana rodjeni, to je svadba bila fiksirana za 31. I. 1918. Na naš 25. rodjendan. Kumovi su nam bili Dr. Želimir Mažuranić, ujak Nade i Dr. Stjepan Posilović, suprug moje kuzine Bibe (Vere). Vjenčanje je obavljeno kod kuće u Jurjevskoj ulici jer baka Nada, koju je ona od sve unučadi najviše volila, nije zbog starosti izlazila, a isto i moj otac nije mogao prisustvovati iz istih razloga. Vjenčao nas je župnik Sv. Marka Msgr Dr. Svetozar Rittig. Kako su bile ratne prilike i loš saobraćaj, to nismo išli na bračno putovanje, već iz Zagreba ravno na Sušak u naš novi stan u Strossmayerovoj ulici 24/I (sada Proleterskih brigada). I onda su uslijedile 46 lijepe godine moga života – bilo je u njima i teških momenata i briga, no sve se dalo prebroditi, kad je uz mene stajao moj najbolji prijatelj, koji je sve sa mnom dijelio – moja Nada.“ (Rukopis, Arhiv obitelji Brlić, str. 11.) 2 Danas je to i dio turističkog marketinga, pa tako na stranicama hotela Jadran čitamo i ovo: „... Odlučite li se za boravak u ovom hotelu, slobodno se pohvalite prijateljima da ste odsjeli na istom čarobnom mjestu čija je dugogodišnja gošća bila i Ivana Brlić-Mažuranić, koja danas ima posebnu spomen-sobu u sklopu hotela.“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=