74 STUDIJA I OGLEDI Vinko BREŠIĆ vila čistopis jednoga dijela zapisa u novu, malo veću teku formata 20x15,5 cm s ispisanih 8 listova i naslovom Putne bilješke. Na početku tih Putnih bilješki stoji da su „Počete 13 travnja 1889. u subotu u pol osam u jutro na zagrebačkom kolodvoru u čekaonici“. Nakon što zabilježi svoje uzbuđenje dok je čekala putovanje („Moja se duša puni onim ugodnim čeznućem, onim božanskim očekivanjem (kako poete kažu) koje srce napunjaju pred velikimi odlučnimi časovi života. Šta ćemo sve viditi i doživiti za ovih osam danah. To je onaj ogromni upitnik, koji me je svojimi krivuljastimi crtami sada omotao.“), uslijedio je nizanje postaja, odnosno mjesta kroz koja je na tome putu Ivana s roditeljima prošla – od Krškoga i Sevnice, preko Kamenog mosta i Litije pa do Alpa (Božanstveno to bi vriedno bilo i dalje ići da se takva šta vidi.) i Ljubljane – grada koji je „vrlo velik nu nigdje nikoga. Sve prazno.“. Sljedećeg dana, u nedjelju 14. travnja, u 6 sati ujutro Ivana nastavlja:„Evo nas sada na Ljubljanskom kolodvoru (...). Liepo je putovati. Sunce se je diglo, a prvi mu traci pali su na visoku jednu glavicu divnih Alpah...“, pa opet niže mjesta kroz koja su prolazili – Lagatec, Postojna (Adelsberg), Sv. Petar, Divača, Sezana, Nabrezina: „I pogled na more: Ah! divno! to da je tko vidio! More široko veliko nedokučno more. Kako se sve malo čini prama toj bezkonačnoj pučini...“ Nakon što su prispjeli u Trst, ushićena je: „Koliki brodovi! Hvala Bogu, soba na more gleda. Divno, al k čemu ti uzklici? Koj je vidio zna kako je, a tko nije... badava i sto uzkličnikah. Baš pred našim obloci leži liepi brod ‘Ban Mažuranić’“. Bio je to jedrenjak što ga je za Hrvatsko brodarsko družtvo u Bakru baš u godini Ivanina rođenja 1874./75. izgradio brodograditelj Mate Matrljan, a ime je na prijedlog Marijana Derenčina dobio po Ivaninu djedu, banu Ivanu Mažuraniću. Da ove svoje zapise Ivana vodi u realnome vremenu, sugerira nastavak: „Večeras ići ćemo u theatar. Opera Othello. Već čitavu smo uru na obloku, tata i ja. Gledamo na more koje nam uprav pod obloci leži. ... Protrči se malo, opet u čamac i zavesla prama Banu Mažuraniću...“ Slijede ponedjeljak i utorak, pa „Sbogom Trste! Sbogom divno tršćansko more!“ – ponovo nizanje mjesta kroz koja prolaze, a uz Matulje bilježi: „...naše more, koje nam se je sada opet ukazalo i koje će nas do Rieke pratiti. Sada se Opatija divno vidi. Nu čini mi se da baš tako prama Rieci kano prama Trstu.“ Napokon – Rijeka i novo, oveće poglavlje: Treća je ura popodne a još nismo ni zere od Rieke vidili. U pol dvanajest prispjesmo, bijasmo jedva gore u sobi, udari kiša iz oblaka, a mi liepo čuči u kući. U pol jedan obedovasmo i bili smo dolje do dva. I neprestano kiša pada. Ja i mama podjosmo gore i evo sada uprav je sat da mama spava, a ja na more koje nam pod obloci leži gledam. Vidila sam kako je brod za
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=