48 POEZIJA Tamara SPAJIĆ više nema noćnih klauna koji prislanjaju usne uz moj vrat i izvlače iz mene život, crvenih demona koji mi govore nešto na uho na rubu kreveta i ja vičem na njih u polumraku iš iš iš svijetla točka narcisi u vrtu sitne lampice dok se pale u sumrak razabirem plavetnilo lišća mačje brkove cijeli mistični svijet meni nedostupan dok se grane šljive lagano njišu primjećujem proljetne pupoljke mislim kako se jedno godišnje doba skriva od mene jedan pokret cijeli ples koji želim koji mi se ne daje jedan zamah jedna svijetla točka koju lovim koja me ne želi koja izostaje
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=