36 POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ pred nama crvene se, ustrčale, zadihane. sa sinom majka danomice, kao danas što pohodi rovinjski grob nakon dvadeset zima, svaki Božji dan. o posljednjim tjednima našega bića mogla bi ispričati u pero, napisati; čitalo bi se, pomoglo, nama ne, možda drugima: o nadi, kako se bori, o uzajamnosti, i koliko je vjere u stavu da ne vjeruješ, jer kako možeš kada ti uzima Jedino? živi s njim u bolesničkoj sobi, postelja do postelje; ja ujutro sa savice, milanu hvala, do večeri, pak odlazim mašući joj kroz mrak, s prozora odmahuje, oboje u nadi da će sutra još biti živ. zadnji tjedni. kirurzi dali svoje, onkolozi ako je moguće više. dijete mi u pokusnoj grupi da bi lijek sutra drugima možda pomogao. onkolog preda mnom skriva suze, ne znam što bih, gdje bih, koga tješiti, ma kakva utjeha! poslije godina, čujem, liječniku umre kći jedinica i za njom od iste neizlječive on. ni makac, eskulape, tu smo.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=