33 Boris Domagoj BILETIĆ POEZIJA da sam bar konkretan, sociolog tat ili neki ini pat; tebi moj grade sociopatija me vuče čista situacija luzerskog slučaja iliti opipljivije: moj grad je bolest proces izgubljen ali nije „tapija“ (turci se ovamo nekoć nisu ufali) Drugi više ne piše pjesme, pogotovo ne ovakve. Dolaze iz grada koji više nije Grad. Prošlo je stoljeće otkako njime vladaju diktature, diktati jednoumlja. Praznina ispunja obojicu kao u Dylana dok je još bio netko i nešto: mnogo Ničega na jednome mjestu – pa i to je Nešto, piše negdje „protestni“ nobelovac. Grad taj leži na moru – laži. I kako onda možeš biti svoj a da ne lažeš? Nije dvojba, retorika je to. I šlus. E sad, čiji je zaključak ovog esejčića-pjesme, ovoga običnog pokušaja, čak ni ogleda? Prvog ili drugog lašca iz nužde? BARBA DVORNIČIĆ Petar, Piero, nikad progovorio hrvatski, nije znao, nije glumatao kao onaj furio(zni) u saboru. zbog lika zvali ga johnson, po predsjedniku nakon dallasa. topao starac i mudar, šutljiv udovac, puljanin, ne, ipak puležan. njegovoj sam ženi meri bio na sprovodu, prvom sprovodu u životu, nikad prije na monte ghiru. valjda me majka delegirala, bit će u vrijeme nevremena, kad bavila se sestricama mojim. ili da ljudi ne zamjere. bili smo dvojica nas, tata i ja. svi muškarci obitelji, kako se pristoji. (a poslije, ah poslije, na tolikim ispraćajima, i žalobnik i govornik; izvjesno je ni što ni tko neću biti na svome.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=