32 POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ DI SMO Obožavam mlade štokavke, ikavke naglašeno, friške, nove za šankom, osobito kolina njina kad krenu poslužiti. (Bogu hvala, ratu uteklo.) Takovih kolini od stoljeća VII. na ovim stranama bilo nî. Još dok jesu što su... Zlatno doba jedrine. Prpošne li. Jer već bi porod njihov moga’ šepesati, ter: scuola elementare, pa ginocchio, ili knee ili što treće umjesto kolina. Eto, tu smo di smo. . . . I daj, mala, više s tim gemom! Barba, sorry, ne razumijem: 2:1... Ma šta 2:1, šta za koga? Da sorry, da barba! Pa za vino, valjda, bogati! Nije ti ovo zemlja rakijet’ne, dite moje milo. Ćeš se navaditi, ćeš pomalo, aj da da ćeš. NA MORU LÀŽĪ Rekli da vrijeme je, godine da su, sad ili nikad, ili hoćeš ili nećeš... Ali kao da nisu. Dosad. Iz njihove perspektive, nade očito ima i obzori šire se, ne suprotno. I tu se upada u klopku. Misliš si, ha, možda su u pravu, i misli si, vraga, toliko je proznog balasta u ovog naroda i literature – što ćemo, obojica, jednom imenovati bez okolišanja – da im svima samo još ja falim. Ovaj drugi pomisli isto. Niti nedostajemo, rekli bi njegovi profesori, rekao bi i on sam kada je profesor. Između jezika, lektire, nekih znanja i fojba punih sumnji, iz te svoje proklete Histrije, iako nisi furešt od jučer, kako uopće izmigoljiti a da se ne uližeš? Premda slična poziva, ovaj drugi je sretnijeg zvanja, i u struci je; pita se, ali samo usmjereno i kratko...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=