29 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Kako je to lijepo ponovno usnuti. Što se u grobu događa, znaju prsti koji siju sjeme. U posljednjem hropcu čuo se jezik života, nešto tako nije se nikada dogodilo. Znali su za ratove, za pobjede i nove zemlje i mora koja tek treba otkriti. Nisu znali za radost koju donosi bol. Kada zagrmi, oči im zgasnu i oni se povuku vukući za sobom i svoj gnjev. Stražari su uvijek blizu trubama i njihova mjedena grla puna su duboke žalosti. Riječ je došla iz svitanja, za njom je stigao dan. Potom su prišle žene kao da dolaze iz polja s kojeg nose ljetinu. Ako je grob samo pećina, zašto se vojnici razmahuju, čemu zaklanjaju tragove. Sve što žene vide kalež je proziran sam od sebe. U vlatima zatravila ispružena koplja, i zastava smotana kao platno što pokriva stid. Kroza svjetlo raširenih ruku tijelo nestade u vječnom jeziku. Žene i vojnici jedni drugima više ništa dati ne mogu od sna, mrvica kruha pomiješanih s grijehom. Besmisleno je tumačiti dano ako smo oslijepili i oglušili. Postoji riječ koja u svakom jeziku ne zaboravlja najskrovitije, javlja se s dahom dok otvorimo usta. Žene je na grobu dozivaju kao nevidljiva bijelog magarca na kojemu će odjahati u Jeruzalem.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=