28 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ nije daleko ura kad će nadživjeti dan. To što Bog dosudi uvijek se ispuni. Nikoga više nema, bez ljestava silaziš iz zagrljaja križa u Majčin zagrljaj. I nas Marija u svoje ruke uzima. Riječi koje čujem meni su poznate, a nisu jednake ničemu prethodnom. Daleko od ruku razbojnikā žene podupiru nebo kako bi Te svjetlost dočekala u kući, u prostoru između nas. Sve se dokida u tom kratkome času kada se stijene razmiču kao vlati savitljive. Nebo se poput kapi znoja na krljušti suši bačenoj pod noge, u mûk tkanine. Umastiše Ti haljine srebrnjacima. Nije vjera kovčeg zlata. Ljiljani krila u očima su onih koji vide. Isuse beskrajni, Isuse besmrtni, mogu Te dodirnuti bez koplja i straha. ISUSA POLAŽU U GROB Ni ožiljka neće ostati, svoje si tijelo predao Bogu. Grob su stražari koji su sáma današnjica, koji ne razumiju vijest. Ni jedan od njih nije znao što činiti zorom, srca su im maleni paketi s poklonima. Snatreći da bilo što ne učine od onoga što im nije kazano, odustali su od svake zamisli. A vidjeli su zapuh vjetra kroz koji se Knjiga uzdigla i čuli otkucaje sata.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=