25 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA što čine, pa ih mrežama svojim hvataš da se ne izgube. Sve počinje sporo, jedni Te polažu na gredu, drugi će podići stup. Val koji dolazi uvijek će se iznova penjati do vijeka vjekova. Ti odlaziš na daleko more, baš kao ribar koji šumom vesala ne želi uznemiriti jato riba. Tešući riječ za čavle u zvuku čekića, kliču kako je odlazak utisnut u suho jedro križa u omari neba. Spreman si razumjeti, šireći ruke kao dijete koje hvata majku za ramena. I poticaj daješ zazivajući Oca u tome zbunjenom a zlovoljnom mnoštvu. I tako dok Ti se srce ne otopi i provrije svježom bujicom kad potpuno iscrpljeni ožednimo. I više se nitko ne javlja daleko iza brda vojnici su u ponoć utonuli. Iz provalije svijeta diže se sve ono što pripada Njemu od kada je stvoren svijet. Ne staju oni koji raspinju niti će bilo čime odgovoriti na mir. Još jedan razlog više za naum Oca da proširi nebo Tvojim čelom, Tvojim stopalima, Tvojim golim tijelom bez kapi vode. Prst upirući u tebe, koplje je po kojemu se vrpca krvi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=