24 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ On ne gleda uokolo, ne ispituje i ne traži, dijeli, ostajući gol od mesa i svjetla konačnoga. Dok on raskrižen leži kao zora ispod crnih konja, odoru mu odnose u zavežljajima kao djecu u naručju. I što si više gol, to Te više vidim, vidim kako je svatko od nas dio Boga, i list smokve što se s granom razdružuje i zrno pijeska u pustinji, i mač koji je prosjekao put. Golo tijelo svijeta u tijelu Tvome u troje poslušno se otvara kao zbilja pašnjaka i vinograda kako među zvijezdama i pastirima ne bi nastala pometnja. Oblaci se dodiruju i glazbaju, glazbenici u velikim bijelim velovima. Svi ostali u odijelima svakodnevnim za oltar priprostim. Ostaješ gol, a svaka ljudska sjena što se udaljava sve više Ti sliči. Čovjek je tako oskudno biće. ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ Gledam da čavao u dlanu završi pored srca kao ruža u naručju križa. Svejedno, kažu, vratit ćeš se u život gdje ću te ugledati kao prosjaj Sunca kroz grane stabala. Kojom se mišlju opraštaš dok ćutim Tvoj dah na mome licu što budi sjećanje na spilju u dubini vremena? To što se vidu mome skriva naravni su oblici Objave. Samo Ti znaš što jesi, a oni ne znaju
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=