23 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA a ona u konačnu bol. Tvoje tijelo označava prostor i vrijeme. Kako si mi daleko! Kako je dug put! Kako se mirno gledamo licem u lice. Gospode, opet je krenuti. Novi pokret mača što prelazi iz ognja u oganj ponovno siječe križ koji poput utega leži na našem stolu. Već treći put padaš. Izabireš mjesto na kojemu ćeš pokazati lice bez dvojbe u kojem smjeru se okrenuti. U padu cijela se zemlja trese, lijet lahora k nebu diže Oca, Majku i Sina. Sam si uglazbio svoju dovršenost. Adamu je bila teška i jabuka kad je ostao sam. Sve jače njegovo Te drvo pritišće. Gabriel, Mihael i Rafael lepršaju u nevidljivu svijetu spajajući Djelo s danom kada ćeš uspravno stajati ne dotičući zemlju nogama. ISUSA SVLAČE Sad kada se pred Tobom pokazujem gol, čini mi se da nikad neće završiti ovo svlačenje. Moja koža postaje kamenim zidom kuće na ulici svakog prostora i svakog vremena. Sve što je na meni iznova se nabire u jednu od Tvojih otkopčanih košulja. Gospo, ovo gore u spilji neba Tvoje je Dijete.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=