21 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA rasplićući čvorove na svojim pletenicama. Plaču žene znajući da se tako rađa, plaču vidjevši krv djeteta od njih neokupana, plaču i znaju da se sve to već dogodilo. Svaka žena misli da Te može spasiti, samo majka, samo Majka vidi Spasitelja sina, i misli što li sve može čovjek stvoren od daha Božjega. Ni učenici više ni u što nisu bili sigurni, sve su u knjigama priznali, i više, mnogo, mnogo više vidjeli Te u bjelini. O, Isuse, Isuse, kako je slatka ova gorka istina. Psi laju, ptice kriješte, a žene plaču sigurne da su spašene. Žene su jecale, žene su pjevale, s obraza njihovih grozdovi su datulja u ruke padali. Svaka Te zove Dijete, Bože moj jedini. Nije bilo stvora na svijetu koji bi preveo jezik kojim si ih tješio, a one su znale da je riječ o ljubavi. Nisu mogle razdvojiti sadržaj od oblika, glazbu čule jesu, razumjele nisu. Sada dok stenješ i posrćeš puzeći pod križem dovoljno su snažne da suze njihove prime oblik mjesečine.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=