20 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ pod mjesečinom. Vjekovi svjetla tek nadolaze. Vjekovi svjetla tek dolaze. Otac koji će nas probuditi da čujemo Riječ. Živi križevi prate Krista koji već drugi put pada pod križem, a čas otkupa ne dolazi. Bog sjedi u prstenu Lubanje i čeka da je trnje uzore, da poput krušnoga sunca topla postane. O, čudne li radosti u velikoj samoći. Vojnici ni slamku neće podignuti da bi njome pod noktima otrli krv. Ni učenika nema da pokupe kovčege dragocjenosti. A gdje god podigneš kamen izvire krv. O, Bože, Ti koji nas sve podjednako voliš jesi Istina, jesi to što smo i mi koji Ti ga vraćamo! Čujem gavrane na susjednim planinama, a ne vidim čovjeka. Da bi predahnuo, na sljepoočnice prislanjaš jagodice prstiju kao dijete usne na obraze oca. ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE Nariču žene, a Ti im nešto šapućeš na uho gotovo u prolazu. Tvoje riječi kao pamuk koji ih zaštićuje od grmljavine siroticama razlistava trepavice. Žene se drže za lanac dug trideset i tri godine, svaka je karika prsten jedne od njih, omča njihova djeteta. One će noć provesti u ranome svjetlu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=