185 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI A s druge strane Janusove obrazine...: Pa kad ih dovedeš u pustu uvalu, nalik su učenicima iz kaznenopopravnih domova, zavjetnicima iz skolastičkih internata: ne znaju da hodaju po oblucima, bole ih listovi nogu dok preskaču ògrađa, mršte se kad zagrizu nezrelu dunju, straši ih zelena žaba koja skoči na sto, a za blavora koji im se, nespretnima, umetne među noge, zamišljaju da je anakonda koja će ih progutati. Vrište i trče, vrte se u krug, a onda se zadihani ljube međuse, pâre, opijaju, plaču. Ubrzo, opet gladni i žedni neobičnog, hoće da se stropoštaju u meko srebro zaliva, iako je junsko noćno more hladno. Iznova traže da se govori o lijepom, neobičnom, a sami mucaju: bulazne poslušnici civilizacije – svijet iz složenih geografija. Gdje vlast drže vaspitači navika, kontrolori postupaka, krvava mater napretka koja duva u pištaljku svrstavajući ih u redove, dva po dva, natrag u Red, Rad i Sigurnost. U prostore gdje sloboda mre, a sreća jeca. Epilog Pisac kaže da je„sveznajući svjedok“ te da ima pravo izmaštati ono što u biografijama i događajima nedostaje. Stoga pitanje: jesu li slikar Mavro el Greko i Njemica Krista Kesel antijunaci ovoga romana? Slikar je iz romana„uklonjen“ iznenadnom (gotovo tajanstvenom) smrću od prirodne nepogode i pokopan visoko u planinskim stijenama, a Njemica odlazi da bi živa bila pokopana u svojoj europskoj životnoj rutini. Jesu li ova dva (anti)lika poslužila piscu samo zato da pokaže sraz dvaju svjetova (kako fizičkih tako i vrijednosnih )? Na kraju krajeva, među njima nije bilo ni ljubavi, ni obećanja, ni nade (pisac tvrdi: Volio je žene ovaj valdinoški vragolan, maltene koliko i svoj rad, koliko i ovu uvalu, koliko i vino. A ove su dolazile bez poziva, nakratko ostajale kraj njega, i odlazile sa uljudnim pozdravom: zbogom, nikad više). Bit će da je prije riječ o susretu u kojem su se ògledala i odgledala dva svijeta. I oba umrla. Šura Dumanić, Opatija www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=