184 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ U mengelama ružnih i teških obaveza, u prostoru rada i kapitala, radnici u gigantskom čaplinovskom stroju, mediteransku vakancu prihvataju zdušno, djetinje neozbiljni. Već su gosti opušteni, nemarni su, sa manje obzira jer su sretni. ... Oni su ovdje prepoznavali svoje davno izgubljene živote, prađedovsku želju, djedov zavjet. Užurbani život ih je dresirao da sve zaborave što je upamtiti trebalo, pa je ova noć bila njihova sjutrašnja uspomena, podsjetnik na greške koje su počinili, iluzija u koju su ušli, i prigušena sjeta koja iz njihove svijesti neće izaći nikada. Kad je već tako – neka se večeras zanesu, opiju, slude. Koliko sjutra čekaće ih, da ih kinje svojim lavirintima – futuristički megalopolisi. U tome posve ozbiljnom obratu na granici tragičnoga, koji pisac vješto gradi svojim doživljajem stvarnosti, vlastitim vrijednosnim izborom i gdje, prateći radnju, živo osjećamo napetost unutar napisana štiva, tenziju opisanog realiteta, istodobno ničime pripremljeni na dramatski i dramatični vrhunac, koji će se odigrati u drugome dijelu romana, događa se prije erotski negoli ljubavni sraz i sjaj slikara i žene, što pak simbolizira susret svjetova (zapadnoga i istočnoga tj. balkanskog) te susret doba (nekadašnjega i suvremenoga, našega/ovoga „sad“). Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda... odaje ženu koja već dotiče jesen života... S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen... Osjeća se neravnoteža između muškoga i ženskoga načela, možda nepravedna... Ili možda nedostaje ženski lik „s naših strana“, lik kome bi se pridale opće ženske, esencijalno vrijedne osobine. Možda je takav lik „otpao“ zbog jake piščeve želje da istakne razlike između dvaju svjetova, koje ljubavnici u ovome romanu personaliziraju. A kakvi su to svjetovi? Očekivala bi se produbljenija, podrobnija razrada osnovnih razlikovnih obilježja među kulturnim krugovima, dapače civilizacijama. Ali ne. Pisac opet čini obrat i nanovo mijenja obzor, koji ni sada nije plošan, nije pojednostavljen na parove istokzapad, jučer-danas... Njegove su koordinate u biti univerzalne, etičke: Potraga za srećom čovjeka! Samo se rijetki usude krenuti takvim putem, još rjeđi na njemu opstanu. Ono što je njemu večeras bilo prirodno, ovim ljudima, koje je dočekao i ispratio, bijaše samo slutnja, smotani embrion želje koja u mnogima čâmi. Za sve lijepo u životu, ono što razložni život zahtijeva, potrebna je buna. Nemirenje. Dizanje ustanka protiv navika. U pobuni je napredak, a radost u takvoj borbi. Da razmaženi krenu s mjesta. Ali, malo je takvih boraca u svijetu lijenih duša. Treba tražiti. Samo da nije udobnosti koja zbunjuje i obezoružava, da nije obilja kome se ljudi predaju, budzašto prodajući svu volju kolotečini.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=