182 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ utučenog sjaja od nejednake oblačine, slazio je u impresiju slike mutni gospodar Helios. I sve što se kretalo zemljom, a kretalo je sve što je na to osuđeno bilo, upijalo je sunčevu toplinu, i od toga bivala lelujava para bez ivica, pihtijasta masa zraka koji ulazi u okoliš... Potom u koloritnom, kaskadnom stupnjevanju slijedi opis jutra: Jutro je bilo: pupanje oblačnog dana sa Suncem kao kraljevskim cvijetom, koji od te olovnozelene mase daždonošja još nije uspjelo da otvori latice. Kad se protegne i posve izvuče iz pokrivača vlage, u sunce se neće moći gledati – biće bljesak... Jutro je bilo: treptavi kobalt makije i srebrni prah maslinovih šumaraka, tamna zelen borovlja, žutilo nepokošene trave, i stabla maginja, ljubomornih od zrelih plodova: kao krv crveni medaljoni na grbači Mavrijana... Jutro je bilo: simfonija. Topot jahača vjetra i šum vilinskih hâlja, poderanih o stabla i stijenje. Pljuskanje vode u škripovima i na žalu... Jutro je bilo rzanje rasanjene kavalerije sjeveroistočnog vjetra. Četa novog zraka koji se sjuri sa visoravni Ćafe u usku dolinu zaliva, grabeći da pronese maslinjacima, borovljem, kroz drač i brnistru, glasove svojih izaslanika... Jutro je bilo ljubav valdinoška, vodeni pejsaž buđenja, tečno jutarnje srebro zaliva, preostali pramenovi magle u granju: paučina vlage... U takvo je jutro pisac smjestio glavoga junaka romana, Mavra el Greka, i započeo romanesknu pripovijest. „Namaz boje“ u dva sloja Jednako kao u prethodnim djelima, Jovan je Nikolaidis pisac koji brani važne ljudske vrijednosti i vrijednosti zajednice, postavljajući tako temelje vlastitoj kritici „postojećega“. Kritika je barem dvoslojna. U jednome se sloju (poput slikarskoga nanosa temeljne boje) oslanja na vrijednosnu kritiku, kada ljudi skliznu u poroke, pa u tom smislu odzvanja gotovo proročki, poput upozorenja: A rijetki, dovoljno oprezni da shvate u što se pretvara ljudska nezajažljivost, rekoše da spasa ljudskom rodu neće biti ako se ne uvidi i ne uvede jednostavni red ponašanja: nije svakom dato da ima više nego mu treba, niti se smije zaboraviti gdje je kome mjesto. Takvi skromni mudraci (zemljotresi su učestali, nabujale rijeke odnosile naselja, pomamljeno more razbijalo kamenito obalno stijenje u krš i šoder, runili se planinski visovi nad ravnicama što su tonule u bezdane, otrovi s visina i kužni dimovi iz dubina gušili djecu i starce), pred koncem koji se slutio, u po glasa, počeše da zapijevaju tužbalicu: pučka ribarska pjesma o mučnom životu kraj mora i vječnim snovima nad morem. Oči ribara i ratara vidješe, prije nego su izdahnuli, kako iz dimnjaka kûća Porto Hendeka vijore zeleni dimovi kajanja.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=