179 Tina LACO KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ciran pripovjedač, i to oštrim, jasnim, vuletićevski potresnim i obezglagoljenim rečenicama („Grad u nizini, selo na visoravni, uzak put“), potom se distinktivno uočava i glas lika koji se dinamički raslojava, ponegdje se stapajući s pripovjedačem, a ponegdje bježeći od te pozicije; na trenutke se taj lik oblikuje kao refleksija iz prošlosti (ili refleksija na prošlost), na trenutke nestaje i dopušta da njegovu ispovijest dokumentiraju drugi. Prihvativši ovu prozu kao roman, postaje sve razvidnije kako se fabula razbija, fragmentira: u protoku vremena, tvrdoglavoga glavnog pripovjedača koji se progresivno drži fabule sve intenzivnije ometaju drugi glasovi, sve ono što je bilo sve češće potresa realitet onoga što je sada, tako da se stvarnost dubinski proživljava, a istodobno se od nje panično bježi. Upravo ova polifonija iskustvo čitanja obilježava pečatom košmara, onakvoga kakav se dijagnosticira kod protagonista romana: stoga i rečenice koje se na prvoj razini čitanja čine vrlo pragmatičnima, lišenim bilo kakve mogućnosti empatije, u cjelini romana izazivaju tragičnu suživljenost, dubinsku komunikaciju s težinom opisana svjedočanstva: „Sveden sam na rat. Ne postoje drugi dijelovi mene. Živim rat, sanjam rat, napijem se sve češće zbog rata. Budim se s ratom u sebi. Takav i zaspim.“ Nadalje, ne čitamo li „Ostavljene“ kao roman, ostat ćemo zakinuti za iznimno snažan i razvidan segment ove proze, a to je njezin „progresivni rast“, usložnjavanje na svim razinama. Tek se u cjelovitosti takva razumijevanja, naime, spoznaje razvoj odnosno raslojavanje lika/likova, glasova, kao i poimanje tragične i nasilne promjene vremena, od linearnoga koje teče, po očekivanoj liniji, od anticipacije rata do završetka rata, do košmara kružnoga cirkuliranja vremena u kojemu – što i jest najpotresnije – nema obećanja novoga početka, obećanja spasa. Proljeće, ljeto, jesen, zima – ali novo proljeće ne podrazumijeva nov početak, bujanje novoga života, nego upravo spoznaju da je sve pretvoreno u začaran krug iz kojega bijega nema. Pa čak i u posljednjemu dijelu, ono što čitatelj osjeća fabulativno kao kraj – kraja zapravo nema jer je vremenski krug neprekinut, proljeće postaje ljeto, ljeto je jednako jeseni, jesen uranja u zimu, između zime i proljeća mijena nema. Krnjićev protagonist tako tragično komunicira s Màrquezovim Joséom Arcadiom, koji„na neki neobjašnjiv način ostaje dijete jeseni, strašno tužan i usamljen“, kao i s Pramajkom Ursulom, određenom kao „staro novorođenče“, koja se plaši spoznaje da vrijeme ne prolazi nego se vrti u krugu. U ovako oksimoronskoj poziciji ostarjela mladića zapeo je i glavni lik „Ostavljenih“, pišući sudbinu u kojoj ne može ni postojati „ugoda razrješenja.“ Ovaj protagonist raste „obrnuto proporcionalno“: usložnjava se u svojoj kompleksnosti, čitatelju tako postajući bližim, ali istodobno se udaljava, padajući na dno. Prisjetimo se, primjerice, Kamovljeve strukture „Isušene kaljuže“: „Na dnu“,„U šir“, u „Vis“, pa jasnim postaje to da je Krnjićev roman strukturalno „iščašen stožac“: u početku, „u visu“, lik je potpuno nesvjestan toga što uopće znači otići u rat,„u širu“ se njegova
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=