178 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Tina LACO njić na sve tri razine progovara nude različite mogućnosti čitanja i, posljedično, nose potpuno različita čitateljska iskustva. U Krnjićevu je prozu, kao i u poeziju, dominantno upisana duboka mučna samoća, koja otkriva autorov odnos prema stvaranju samome: autor pisanje doživljava markezovski, kao proces u kojemu pisac poput napuštena bića na vjetrometini pokušava odgovoriti divovskome izazovu da raspoloživim i šturim jezičnim sredstvima vjerodostojno izrazi vlastitu čudovišnu stvarnost (onu koja, upozorava Màrquez, nije papirnata nego određuje naše bezbrojne svakodnevne smrti). Bezbrojne svakodnevne smrti u Krnjićevoj prozi odzvanjaju još od prve priče/prvoga poglavlja, od anticipacije rata, gdje je gotovo očekivana „pretenciozna nabrijanost“ i „neupitna patriotska spremnost“ zamijenjena rezignacijom, mirenjem s iskustvom koje će život odrediti smrću, dan tamom, vrijeme besmislom. Nema, pri tome, lanaca velikih apokaliptičnih misli koje pretendiraju postati velikom naracijom: autor konstruira britke, kratke, odsječene, vizualno snažne rečenice filmske dinamike, montirajući ih poput scene na scenu. Ova zamjena duge elaborirane bremenite prozne rečenice filmičnošću, način na koji pisac priznaje, a zatim se bori s„manjkavošću jezika u odnosu na veličinu iskustvene traume“, primjetna je i, zapravo, vrlo česta u novijoj (anti)ratnoj prozi; no ono što u ovome, gotovo uobičajenom, postupku Krnjićevu romanu daje osobit i autentičan pečat jest polifonija, specifična višestrukost i umreženost pripovjednih glasova, oblikovana do te mjere suptilno da je čitatelj najprije sumnjičavo detektira tek u nekim fragmentima, e da bi je tek na kraju u potpunosti postao svjestan, razumijevajući koliko je taj postupak obremenio prozu, koliko je umnožio razinu njezine kompleksnosti i multiplicirao slojeve značenja i mogućnosti čitanja. Istina je da se, kako svjedoči Josip Mlakić, Krnjićeva proza po svim tehničkim i umjetničkim parametrima može iščitavati kao zbirka kratkih priča: naime, svaka mikrocjelina u zbirci funkcionira zasebno, nosi svoje motive, svoju dinamiku, vlastitu zaokruženost, jasan početak i kraj. Međutim, interpretativno zanemariti ovaj tekst kao „cjelinu romana“ posljedično bi značilo ostati zakinut za puninu razumijevanja Krnjića kao proznog autora, za osobitost i autentičnost njegova načina oblikovanja „čudovišne stvarnosti“, za književnu umješnost koja se u ovoj prozi očituje dominantno na tri razine. Ponajprije, u ovome romanu postoji jasna pripovjedna linija koja prati jedan lik i njegovo iskustvo rata, od trenutka odlaska na ratište pa sve do peteespeovskog epiloga. U tu se liniju, međutim, postupno i sve češće, najprije vrlo razbacano i fragmentirano, a zatim sve razvidnije, upliću drugi glasovi, druge misli, drugi „tipovi komentara“. U jednoj rečenici, tako, osjećamo nujnog pripovjedača koji čitatelje uvodi na set („Gusta, visoka stabla platana“), u drugoj je rečenici pripovjedač bliži redatelju, sasvim različitoga tona, koji okularistički detaljizira okružje, zatim se javlja distan-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=