177 ČUDOVIŠNA STVARNOST ROMANA Stanko KRNJIĆ: Ostavljeni, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022., 191 str. Stanko Krnjić je 2020. godine objavio knjigu poezije„Rat(ište) riječi“, koja lucidnošću i sugestivnošću naslova, ali i podvojenošću sentimenta koji je određuje, u potpunosti korespondira s mudrim naslovom Bogišićeve antologije starije hrvatske poezije „Leut i trublja“: naime, Krnjić je pjesničko ja u svojoj lirskoj (anti)ratnoj sagi osudio na pat poziciju između osjećajnosti leutaša i neustrašivoga zanosa trublje, ogolivši ga u prostoru ranjivosti te vješto izbjegavajući preuzetne i izlizane proturatne pamflete i duhove budničarstva. Započeti analizu Krnjićeva proznog prvijenca „Ostavljeni“ podsjećanjem na njegovu zbirku poezije možda se čini neobičnim, ali nije neopravdano: naime, roman – ili zbirka priča, kako god odredili ovu građu, bez sumnje je prozni elaborat zbirke „Rat(ište) riječi“. Može se iščitati i obrnuto: spomenuta je zbirka zapravo lirska uvertira prozi, u kojoj će se lako prepoznati nizovi zajedničkih motiva – od figure oca i nasljedne kobi rata, gotovo neizbježna fenomena muške loze, prokletstva koje se prenosi s koljena na koljeno, do nepodnošljive cirkularnosti vremena, začaranoga kruga istosti u ratu, bespovratno ranjene mladosti, besmisla, apsurda i tragedije rata. „Nema domovine/umrla je jutros“ – stihovi su koji snažno odjekuju svim proznim ratnim epizodama, a neke od pjesama čak i nose naslov jednak poglavljima romana („Trešnje“,„Ovan“,„Cigani“)... Reklo bi se, zapravo, kako nas autor sam upućuje da pronađemo vrlo snažne i očite veze potresnoga iskustva koje je ponajprije pjesnički, a zatim i prozno predočio. S obzirom na to da je spomenuto traumatično iskustvo utkao najprije u stihove, a zatim ga pretvorio u složen i slojevit prozni materijal za koji se ne može s apsolutnom sigurnošću utvrditi radi li se o romanu ili pak o zbirci priča, teme o kojima KrTina LACO, Mostar
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=