167 Matija IVAČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Pravilno izmjenjivanje „ljudskih“ i „vučjih“ poglavlja dvije obitelji (ili dva čopora, ovisno koju poziciju zauzeli) postavlja u dinamičan odnos analogije i konfrontacije, i to katkad vrlo upadljivo. Kao primjer izdvajam opis smrti Tomáševa i Markétina sina, koji je podudaran s opisom smrti Rema, sina Vuka i Vučice („Budući da nismo znali kako ga spasiti od te bezoblične muke, drhtali smo s njim. (...) Sjećam se kako smo zajedno gledali u strop i cviljeli.“ // „Budući da nisu znali kako ga spasiti od te bezoblične muke, drhtali su s njim. Na kraju su podigli lica k nebu, no umjesto zavijanja iz grla im je izlazio samo gorak dah, jedva čujno cviljenje.“). Ljudski i vučji svijet, koji su sve do tada u dijaloškom odnosu, ali među kojima ne dolazi do neposredna susreta, u epilogu romana sudbonosno se sjedinjuju. Nakon što će Markéta u lovu ubiti Vuka, ona i Vučica gledat će se oči u oči u nekoj vrsti ritualnog svođenja računa, prilikom kojeg će Tomáš zabunom upucati Markétu u glavu, kao što je to ona učinila Vuku, a što je anticipirano već u prvoj rečenici romana („Jučer su prošle dvije godine od tog događaja.“), kao i u povremenim iskazima drugih likova. Na neki posve uvrnut način Markétinom smrću vraćena je ravnoteža koja je prethodno narušena njezinim ubojstvom Vuka. Računi su izravnati, i ma koliko roman imao tragičan kraj, on je, rekao bih, istovremeno i katarzičan, oslobađajući. Nije slučajnost to da sve počinje smrću Markétina i Jiříjeva oca Ferdinanda Butore, zbog koje se cijela porodica okuplja u njegovu domu u Moravskoj, a završava smrću Vuka i nakon toga Markéte: kompozicijski gledano, roman predstavlja dovršenu cjelinu, zapečaćen krug. Usprkos njezinoj dezintegracijskoj prirodi, Bajaja je od smrti učinio integracijsko načelo svoga teksta. U završnici romana Bajaja će posegnuti za isticanjem (boldanjem) pojedinih riječi, u pravilu onih koje predstavljaju mjesta dodira (ili pak trenja) vučjega i ljudskoga svijeta. Oni se, dakle, ne stapaju samo na događajnoj, već i na sintaktičkoj razini. Time dolazimo do nečega što zaslužuje posebnu pozornost, a to je jezik. Bajaja propituje njegove mogućnosti i granice, inovativno se igra njime. U pojedinim trenucima, kad ljudska i vučja obitelj uspostavljaju izravan kontakt, sintaksa se rastače, prerasta u vodopad slika/motiva oslobođen interpunkcije. Kad se pripovijedaju snovi vukova, on se lomi u asocijativnosti, simulirajući logiku sna; u drugim trenucima odaje dojam stenografskog zapisa vučjega jezika, svedenog na puko nizanje, taksativno nabrajanje, ili pak postaje rudimentaran i pragmatičan, lišen unutarnje sintaktičke povezanosti i sveden na poruku samu. Na nekim je pak mjestima, i to u„vučjim“ poglavljima, maksimalno poetičan, liriziran, i gotovo da postaje poezija, npr.: „bijeg glad daljina sunce ljudi tama skrovište
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=