161 Milorad STOJEVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI polska imaginacija i intelektualna statičnost, uhodanost literarnog litorala, izvanliterarno samozadovoljstvo i mentalna komocija. U takvim je stajalištima Biletić blizak Črnji: estetski relevantno djelo nema granica, jezičnih, zemljopisnih, intelektualnih. Nadalje, premda ne uvijek deskribirani, što u kraćim kritičkim tekstovima i nije moguće, estetski se nazori B. D. Biletića itekako (sintetski) naziru, i s punom su tolerancijom i prema onima koji nisu u krugu njegova kritičkog interesa. Naročito je to važno kada se govori o hrvatskom kontekstu u Istri, zato autor i sugerira podnaslov (Nad)zavičajne vrijednosti, ima time na umu hrvatske književne, povijesne i ostale, ponajprije kulturološke (dobre i manje dobre) kvalitete koje opslužuju (ili to mogu, a nisu prepoznate) matični korpus, budući da same za sebe, separatno, ne funkcioniraju ni na kojem planu, literarnom, izvanliterarnom, ponajviše kulturološkom, vjerojatno i političkom. Dakako, Biletić inzistira i na ireverzibilnoj relaciji, jer se samo na takav način postiže kompaktnost cijelog hrvatskoga prostora. Iz Biletićevih je tekstova razvidno, i onda kada to izrijekom ne spominje, kako je istarski kulturni prostor u mnogočemu specifičan, ali i organski dio hrvatske kulturne zajednice, uklopljiv u njen estetski sustav, s jednakim ili sličnim vrijednostima i manama. Međutim, sama posebnost bez estetskih rezultata na strani je onih mišljenja koja drže da u Istri nema prevelikih umjetničkih ostvaraja, pa se onda sve svodi na povijesnu slavu muzejskih artefakta (dakle: izmozganih), tvarnih iskopina i nepročitanu umjetničku sadašnjost. Dakako, ne zaboravlja kontinuitet i dobrog pisanja i neophodnosti literarnog utilitasa u tradicijskom kontinuitetu, budući da je korist (utilitas) bila u imanenciji svrhe opstanka ne samo hrvatske književnosti u Istri, nego i u utilitasu nacionalnog opstanka. U tekstu Pulski pisci u suvremenoj hrvatskoj književnosti, iz 2008. godine, Biletić je napisao i ovo: Lako (je) dokazati kako je posljednjih desetljeća – postupno od 1960ih, od 1980-ih naglašenije, a s početkom 1990-ih vrlo uvjerljivo – Pula po nekim svojim autorima i nekolikim književno-knjižnim inicijativama doista postala bitnim hrvatskim književnim središtem. Naime, nakon kakva-takva hrvatskoga kulturno-književnog konteksta stvorenog u okviru zakašnjela narodnog preporoda na Poluotoku u smiraj i potkraj austrijske vladavine, pa nakon četvrt stoljeća posvemašnjeg rashrvaćivanja pod fašističkim terorom, trebalo je, dakle, nekoliko desetljeća da hrvatska književnost u novim okolnostima i u najzapadnijemu dijelu domovine dobije svoje književno središte – Pulu. U svojim kritičkim razmatranjima B. D. Biletić ne upada u zamku vernakularnih kriterija, naslovno određenje troknjižja ne uvodi povlastice estetskih kriterija, nego samo tematski„privilegij“. S tim u vezi ključno mu je pitanje: je li zavičajnost vrijednost ili alibi za subliterate, skribomane, ljude „vlastite namjene“ i bez umjetničkih kriterija. Ti potonji u Biletića nemaju prolaznu ocjenu, jer upravo takvi stvaraju krivu predodžbu o tzv. regionalnoj, zavičajnoj i sličnoj„literaturi“ kampanilističke provenijencije.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=