160 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Milorad STOJEVIĆ kritička forma, ovisno o zadaći, dopušta više poopćavanja, doživljavanja, ležernijih ocjena i pohvala, ali i sintetsku ponudu i oštriju, izričitu prosudbu. Na stanovit način ovu treću knjigu Istarskoga troknjižja doživljavam i kao treću knjigu Biletićevog Pristranog čitatelja1*, samo je u ovoj iz troknjižja tematika uglavnom (i naizgled) sužena na istarski književni i kulturni areal. Recepciji Biletić u ovom slučaju nije namijenio da bude aleatorička, imaju te kritike i stanovitu edukativnu namjenu glede ukusa u istarskoj (i ne samo njenoj) subliterarnoj proizvodnji, ali i u istovrsnoj „metropolskoj“ književnosti. Edukativnost proizlazi iz samog odabira tema i problema, ali i iz Biletićeva kritičkoga stila. Dug je niz istarskih prosvjetitelja, na kraju im je veliki Zvane Črnja, koji su, svatko na svoj način u svoje vrijeme, povjesničarska, kritička, politička i slična pera „trošili“ na emancipaciju od raznih predrasuda glede njihova kulturološkog prostora. S Borisom Domagojem Biletićem i njegovom viševrsnom poslenošću na istarskom prostoru počinje razdoblje kritičke analize. Premda takvih nastojanja ima i prije njega, posebno u Črnje, Biletić putem kritičkih analiza knjiga i promišljanja o društvenim korelacijama drži „posao integracije“ dovršenim, bez obzira na socijalno paljetkovanje nekih pojava o kojima on žučno i raspravlja. S tim u vezi on vidi problem u lošoj recepciji„zavičajne“ književnosti u samoj njenoj matici. Iako je i sama sva u zavičajnom elementu, i sa subliterarnom hiperprodukcijom svake vrste, matica hrvatske književnosti s neskrivenom, i neopravdanom, ohološću promatra književnost izvan metropole u estetski neprovjerenom i sumnjivom ključu. Naime,„teritorijalni nastanak“ bilo koje književne tvorevine nije nikakav estetski ključ vrednovanja. Nasljeđe je to, uhodano i provincijalno, iz prošlih vremena kada su metropolski golubovi pismonoše brže letjeli pa se tamo djelomično živahnije recipiralo trendove tada suvremene europske književnosti. A i onda su takvu vrst vrijednosne nivelacije promovirali redom više-manje metropolski provinciali, Provinzbewohneri, provincialsi, maloměštáki i tartománybelieki, u kojih je obaviještenost bila založni kriterij. No, i poslije telekomunikacijske novovjeke pogode njihovo je stajalište vazda slično, te po njima u „provinciji“ i dalje nema električne, elektronske, morske i struje svijesti. Boris Domagoj Biletić upravo upozorava na taj anakronizam; Hrvatska je s takovrsna stajališta književna provincija koja unutar svoga korpusa iznalazi i parcelizira svoju literaturicu na daljnje i „dalje“ literarne pokrajine. Štoviše, provincijalnim kriterijima ih vrednuje: (eventualnom) drugotnijom inačicom istog jezika i teritorijalnom „izmještenošću“, sve ostalo, uključujući estetske procese, čista je istodobno i metro- * Biletić, Boris Domagoj: Pristrani čitatelj, I. (Izabrani književni ogledi, studije i članci) i II. (Izabrane književne kritike i osvrti), Zavičajna naklada „Žakan Juri“, Pula, 2007.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=