16 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Sine, Ocu su poznate sve ljudske patnje, i Job je odbio one koji su mu u pustinji pomogli. Pod križem samo si moje dijete. Kriste, Bože, Ti koji si Adam Novoga vijeka, Ti koji si bez ključa vrata i prozora s nebeskim krovom mudrosti, kapi Tvoje krvi svijećnjaci su na oltaru a svjetla u očima nema. Kriste zajedno smo raspeti! O Bože, i ja sam tvoj sin, i ja ću visjeti na križu, nema razlike, nema razlike, duboko u zemlji čuje se glas. Ni majku Ti među svjetinom ne raspoznajemo, ni jedan ne hoda ruku pod ruku s njome do Tebe, niti Tebe, niti sebe dotičemo. Gledam Sine, ni zemlje, ni mora, ni zraka Tebi ne treba, Ti hodiš kroz vječnost od rođenja kao kroz polje puno žita. Ni travke među jeruzalemskim pločama ne povijaju se pod tvojim stopalima dok ti se na leđa orijaški cedrovi spuštaju koji zasjenjuju pustinju. U podne kad je pasje vrijeme beskrajno s Ocem ćeš podijeliti kozmičku tajnu puta. A samo tren prije govorio si s Rimljaninom o Istini. Vidim, Sine, prati te Tvoja ljudska priroda, Tvoje tijelo krvari na sliku i priliku Njegovu. On s neponovljivim materinstvom gleda Majku Kćer Njegovu, vječnu Majku malenih. Ni on ne može kazati to što osjeća, samo zna da osjeća stotinu tisuća stvari. Tako je pisano da se sve može objasniti samo ljubavlju, ni jednom drugom dirljivom riječju, ni onom koja smrt određuje. Noć se uspinje na brdo zvano Lubanja,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=