157 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI vrjednovanu književnom ostvaraju A. Kalca“; o Laginji pak svjedoči kao o„znakovitom glasu hrvatske Istre“ bez čijega rada, uz ostale,„ne bi bilo ni našega jezika ni nas današnjih, sada i ovdje“. Osvrće se Biletić na Nazorov istarski opus s Velim Jožom na prvomu mjestu, u kojemu vidi „simboličnu okomicu (...) gdjekad zatajena ili potisnuta identiteta istarskih Hrvata“, baš kao što u Žicovoj Istri u Ujevićevoj biblioteci„Hrid“ prepoznaje„rijetko opsežnu, iscrpnu i pouzdanu te utoliko bitnu činjenicu nazočnosti Istre u svijesti šire hrvatske javnosti“ i „cjelovitosti nacionalnoga prostora“. Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je književnoj riječi u Istri pod fašizmom; u poticajnom nacrtu za opsežniju obradu Biletić zagovara to da se o navedenom vremenu progovara ozbiljno i argumentirano uz uvažavanje složenosti društvene zbilje i činjenica koje osvjetljavaju društveno vrijeme i odnose u njemu. Više su nego zanimljivi Biletićevi članci o veličini malenih i Dukiću, o Ciliginim pričama i njegovim statistima i protagonistima vremena, o Radetiću i njegovim pričama te dokumentarno-publicističkom djelu Istra pod Italijom, o novinaru i publicistu, ali i pjesniku „s potencijalom“ Ivi Mihoviloviću, sa Črnjom i antologičaru Korablje začinjavca, o prozama Tone Peruška (Tone Kamenjaka), o nezanemarivim pjesmama Ivana Bostjančića... Biletić piše i o međuratnoj istarskoj periodici u kojoj je (o)čuvana svijest o zavičaju i ljudima, ali i o (u bivšoj državi zapravo privatnome!) časopisu Susreti koji je uređivao „istarski Slavonac i slavonski Istranin“ Ivo Balentović i u njemu objavljivao općehrvatske kao i istarske teme, a završna je tema posvećena Fabriju i njegovu romanu Vježbanje života te predmetno-tematskim usporednicama s Tomizzinim romanom Bolji život, s naglaskom na motivu „zlosretnog eksodusa“ koji je postao ne samo Fabrijeva opsesija nego i „velika literarna činjenica“. Završna rečenica Biletićeva članka: „(...) da se tematizirano podneblje i kao tema i kao locus odnosno topos, bez mistifikacija i patetike novih mitologizacija, navlastito bez potiskivanja ma kojeg od svojih gradbenih identiteta, danas konačno može pokazati i potvrditi u pravome svjetlu spone, susretišta i stjecišta plemenitih i nadopunjujućih se nakana, u stvaralačkome prožimanju ideja pa i argumentiranoj opreci te kreativnoj raspri, uvijek s poštovanjem spram književnika i opusa koji nas se i više negoli tiču u prostoru i vremenu u kojemu nam ne preostaje drugo doli dostojno i dostojanstveno ostaviti intelektualna i kreativna traga, uvijek iznova i danomice vježbajući bolji život jednih za druge, sviju za sve...“, ta rečenica, dakle, nije samo poruka (i) Fabrijeva djela nego i poruka za bolji život svih na istarskim (i) hrvatskim stranama. U pluralnom identitetu Istre, povijesnoj alternativi ili-ili, jedini je odgovor i-i, što na osobit način Biletićevi članci nose kao svoj (književni) teret i poruku. Biletićevi tekstovi bjelodane i književno oprimjeruju to da je Istra posebna hrvatska zemlja – i zemljopisno, kulturno-povijesno i književno. U književnom smislu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=