156 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ čitim odnosima i slikama, nisu posve izgubile na svojemu utjecaju. Složenost istarskoga identiteta kao „nestabilne“ povijesne kategorije Biletić otkriva na izvorištima narodne kulture i jezika kao uporištima svijesti o pripadnosti hrvatskome narodnom biću tijekom dramatičnih povijesnih stoljeća. Unatoč nesklonim i otegotnim okolnostima, zahvaljujući jeziku hrvatski se istarski čovjek djelatno i književno integrirao u nacionalno biće, a s njime i u širi europski civilizacijski i životni krajolik. Zadržavši u njemu svoju posebnost, Biletiću odrednica „hrvatskoistarski“ opisuje „krovnu (hrvatsku) sastavnicu regionalnoga kulturnog identiteta Istre“ i istarski (kulturni) identitet kao zavičajni ili regionalni u odnosu na (opće)hrvatski, pri čemu se pojmovi regionalnoga (zavičajnoga), nacionalnoga i univerzalnoga ne isključuju niti moraju isključiti. Pri tome kulturni identitet, kao mnoštvenost oblika u kojoj se jedna skupina prepoznaje i razlikuje od druge,„stvara osjećaj povezanosti s poviješću koju je proživjela i kolektivnu sudbinu koju doživljava“. U istarskom prostoru na djelu je kulturni pluralizam kao pravi „kontekst afirmacije identiteta/identitetâ, čime se otvaraju nove mogućnosti dijaloga kao prirodnog konteksta prihvaćanja različitosti i raznolikosti“, a jedna od ključnih dominanti i determinanti svakako je glagoljica/ glagolizam/glagoljaštvo kao razlikovni identifikacijski znak. U navedenom eseju/raspravi Biletić pod sitnozor stavlja i dvije sintagme koje opterećuju hrvatsko istarsko biće; prva je Istria Nobilissima koja plemenitost/„plemenitost“ odrednice pokrajine povezuje s romanskim/venetskim/talijanskim etnosom i vezana je uz pokušaje talijanizacije hrvatskoga puka, te sirotica Istra koja je predmnijevala „akulturacijsku i asimilacijsku sudbinu i prihvaćanje jezika i kulture te etničke i nacionalne svijesti tzv. ‘povijesnih naroda’“. Kako ti glasovi još uvijek nisu iščezli iz svijesti pojedinih aktera istarskoga društvenog života, za razumijevanje složenih okolnosti i„razmrvljenog identiteta“ Biletić izdvaja Bertošinu studiju kao nadasve zahvalnu jer ključ istarskoga života/suživota vidi u prožimanjima, a ne sukobima aktivnih identiteta, kako u prošlosti tako i u suvremenosti. U članku o Istri u povijestima hrvatske književnosti od Šurmina do Šicela te o Istranima u antologijama nacionalnoga značaja, Biletić podastire i oprimjeruje to da se autori, djela, pojave i fenomeni određenih razdoblja „istarske“ književnosti bez ostatka drže „vrijednostima hrvatske književnosti kao cjeline“, što na svoj način legitimiraju i nacionalne antologije kao institucije nacionalnog pamćenja, neovisno o tomu što su voljom/iskustvom i uvidom antologičarā iz pojedinih izostala imena koje sredina drži svojim bardovima i kanonskim imenima! Ostale studije i prilozi u knjizi rezultat su autorova čitanja pojedinih više ili manje poznatih imena, jednih s povijesnim, a drugih, pak, s estetskim atribucijama. Osvrćući se na Kalčev prijevod/prepjev Rapicijeve poeme Histria, Biletić svjedoči o „zanimljivom prevoditeljskomu pothvatu“, a ujedno i „najvrjednijemu te dosad ne-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=