155 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI znatljivosti u hrvatskoj cjelini. Zbog toga kritičar i može napisati da je Biletić „...intelektualac europskog formata, ponosan na svoju nacionalnu pripadnost, integralni Hrvat koji se jednako osjeća kod kuće u Đakovu, kao i u Puli, Istranin glagoljaške paradigme, bez autonomaških i regionalističkih antihrvatskih figa u džepu, Europljanin duboko uronjen u njezinu kulturu, kršćanski univerzalno impostiran. Djeluje kao izvanstranačka književna i nacionalna osobnost, kao moralni autoritet i glas razuma u sredini gdje takav stav ne nailazi na pljesak“. Kada je riječ o navedenomu, vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da na to Biletić niti ne računa. Pače, obrani ljudskoga i nacionalnoga identiteta u mjeri književne riječi kao najdublje legitimacije – što je istaknuto i u pozamašnoj bibliografiji priloga o njemu i njegovoj književnosti – Biletić uzvraća izdašnim djelom čije stranice rječito govore u prilog njegove jedinstvene uloge i težine književnih/kulturoloških intervenata u lokalnoj sredini, ali i u hrvatskoj kulturi općenito, koja svaki glas drugoga i drukčijega doživljava kao napad na svoje pravovjerje godinama krijepljeno ideološkom neupitnošću i (političkim) istinama. Takva (povlaštena i izdvojena) pozicija priskrbila mu je glas središnjega imena kulturnih i književnih događanja u istarskom životnom domicilu i jednom od domicila njegove književnosti, ali i u svim sredinama koje hrvatskim jezikom legitimiraju svoju sudbinu. I mnogo više i mnogo šire od toga! Premda je napisao pozamašan broj tekstova o brojnim književnim temama i imenima, Istra, njezini ljudi, kultura i književnost Biletićeva su trajna opsesija. I sudbina njegove književnosti! Dovoljno je podsjetiti i spomenuti se Bratuljske jabuke, Glasa književne Istre, Istarskih pisaca i obzora, Moje Pule, Oko Učke – hrvatskoistarske teme... kao i mnoštva ogleda, kritika i kulturoloških priloga i natuknica što ih je kao „pristrani čitatelj“ objavljivao u novinama i periodici. Od tog obilja sastavljeno Biletićevo „istarsko troknjižje“ to rječito bjelodani i argumentira. Pod naslovom Istarsko troknjižje II, knjiga na 290 stranica obuhvaća niz tekstova različitog karaktera, znanstvene, književne i kritičke perspektive i utemeljenosti. Uz uvodni tekst Integracija istarskih Hrvata jezikom i kulturom, koji vrsnom akribijom progovara o višeslojnom (hrvatskom) identitetu Istre, podnaslov Značajnici i teme 19. i 20. stoljeća ponajbolje opisuje sadržaj knjige s prilozima o Kalcu, Laginji, Nazoru, Žicu, Dukiću, Ciligi, Radetiću, Mihoviloviću, Perušku, Bostjančiću, slavonskom i istarskom Balentoviću te Nedjeljku Fabriju i Fulviju Tomizzi i njihovu„vježbanju boljega života“. Na kraju je uvršten popis korištene, preporučene i spomenute literature koji sadržaju osigurava relevantan književni teorijski kontekst i nudi poticaje za nova čitanja i interpretacije. Za čitanje Biletićeve„književne Istre“ prva dva članka u knjizi imaju posebno značenje. Prvi, o jeziku kao ključnom integracijskom čimbeniku kako u Istri tako i njezinoj književnosti, apostrofira jezik kao najdublju mjeru nacionalnoga identiteta u Istri, nasuprot centrifugalnim silama regionalizma koje do današnjega dana, u razli-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=