151 Irvin LUKEŽIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Za Biletića je, nadalje, književnost oduvijek bila posebna strast, posvećeno kreativno nastojanje, koje se javlja iz iskrenoga unutrašnjeg poticaja, poticaja na javno istupanje i djelovanje kojim se postojano promiču posebne duhovne vrijednosti za koje se valja uvijek iznova boriti, kako bi ih se uspjelo očuvati i postojano održati. Svojstveno je to svakom savjesnom i čestitom humanistu i piscu, koji svijet želi učiniti boljim, negoli što jest ili je bio. Biletić posjeduje posebno radoznao, ali ujedno i uvijek borben duh, što ga čini na neki način stalno budnim i pozornim promatračem/tumačem današnje, ali i prošle stvarnosti. Budući da ima visoke spisateljske kriterije, u pravilu je nezadovoljan postojećim stanjem i zato ga nastoji, koliko može, popraviti. I čini to onako kako najbolje zna i umije, govoreći i pišući, artikulirajući svoju kritičku misao. Za razliku od mnogih naših intelektualaca, koji nekako radije bježe od polemike i javnoga sučeljavanja, smatrajući takve pokušaje gotovo unaprijed bespredmetnima i osuđenima na neuspjeh, Biletić je uvijek otvoren za argumentiran dijalog s onima koji ne dijele njegova mišljenja, dapače, to smatra svojom obvezom. Jer, jedino se tako, slobodnim iznošenjem vlastitih stavova, ali uvijek u duhu tolerancije, svaki problem može objektivnije sagledati, razjasniti i razbistriti. Nažalost, u nas je pretjeran duh obzirnosti i samozatajnosti gotovo doveo do zamiranja erističke vještine i uopće kvalitetnoga javnoga govora, što nikako nije dobro za daljnji razvitak naše književnosti i kulture, čemu, barem deklarativno, uvijek težimo. Umjesto argumentirane javne rasprave i sučeljavanja stavova, nerijetko smo suočeni s običnom svađom, ili, što je još gore, šutnjom i ignorancijom. Naravno da takvo stanje stvari nije održivo i da bi ga s vremenom trebalo mijenjati, jer pasivnost i nezainteresiranost, i općenito govoreći i u konkretnome slučaju, nimalo neće doprinijeti rješavanju najvećih problema. Ne treba čuditi to što Biletiću, od svih tema koje se tiču hrvatske književnosti, posebno na srcu leže one u vezi s njegovom Istrom. Za njega je Istra daleko više od zavičaja, ona je njegov duhovni, kulturni i genealoški iskon, ona je nešto trajno prisutno u njegovu biću, posebno onome unutarnjem, što ga sudbinski određuje. Istra za nj ima neku posebnu, antejsku važnost, snažan je poticaj svekolikom njegovu djelovanju, ona mu je spiritus movens, kategorički imperativ, neka vrsta neprocjenjivoga bogatstva baštinjenoga u nasljeđe, ali prije svega ono što ispunjava osjećajem odgovornosti, povijesne odgovornosti prema prošlosti, koja mora naći mjesto u našoj današnjoj svijesti, toliko izloženoj neizmjernoj količini svakojakih informacija, koje nas dnevno zbunjuju efemernošću i površnošću. Kao što je poznato, Istra je imala osebujnu povijest, tijekom koje će ta naša pokrajina stoljećima postojati izvan matičnoga hrvatskoga političkoga i kulturnoga prostora, bivajući nešto poput pokrajinskoga corpusa separatuma. Premda je danas integrirana u jedinstven hrvatski politički i kulturni prostor, još uvijek postoje mno-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=