150 SREĐIVANJE „KNJIŽEVNIH RAČUNA“ Boris Domagoj BILETIĆ: Istarsko troknjižje, Knjiga prva: Vodeća imena 20. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 308 str. Premda možda na prvi pogled ne izgleda tako, pisati o dobrim prijateljima, baš kao i o sebi samima, nikada nije jednostavno niti baš previše zahvalno. Možda je tako stoga što smo prema bliskim osobama pretjerano subjektivni, što ih gledamo kroz, ako tako možemo reći, emotivne naočale. Međutim, upravo zbog toga, izazov je svakako veći negoli kada pišemo o osobama koje ne poznajemo, pa možemo biti daleko slobodniji, ne strahujući da ćemo u bilo kojem pogledu zastraniti ili u nečemu pretjerati. Unatoč ovim nelagodama i rezervama koje imam, odazivajući se pozivu da napišem nekoliko prigodnih besjeda u povodu izlaska najnovijih knjiga Borisa Domagoja Biletića, zapravo troknjižja, ipak ću to pokušati učiniti. Biletić nedvojbeno pripada onomu tipu pisaca, kritičara i javnih djelatnika koji svemu što čine prilaze s velikom strašću i osjećajem osobne odgovornosti. Posebno to vrijedi za književnost kojom se predano bavi od mladih dana pa sve do danas – kao pjesnik, kritičar, urednik časopisâ i knjigâ, publicist i polemičar. Književni čin za njega nije traženje nekakva privremenoga bijega ili utočišta od stvarnosti, bijega u neki imaginarni, objektivno nepostojeći svijet, niti besplodno umovanje u kakvoj kuli bjelokosnoj, gdje se povremeno povlači u tišinu i osamu, daleko od svijeta buke i poslenosti. Baš naprotiv, književni je čin za njega, bar kako mi se čini i kako ja to vidim, uvijek i prije svega način osobnoga odgovornoga djelovanja, nešto što podrazumijeva jasnu moralnu vertikalu i ozbiljnost, veliku predanost i zauzetost, nešto što nema samo subjektivan, nego podjednako tako naglašeno nadindividualan, kolektivan značaj. Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=