15 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA i kuća je naša opustjela. Na nebu je djelo povratka prstenja koje obrubljuje grijehe čovjeka. Ćutim kako patiš, ćutim kako šapućeš dok padaš i čujem kako je sol riječ iz koje izvire krv na dnevnome svjetlu. Strašna buka dočarava osjećaj tišine, Kristova istina uistinu je duga, a život kratak. ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU Pamtim riječi koje si mi kazala u Efezu kada sam te došao potražiti u progonstvu. Čula sam, a ne i osjetila Oca njegova. Dug je i dubok put istine, nikada se ljudi neće umoriti od sumnji. Onima koji raspinju zubi rastu cijeloga života, kuće koje u sebi nose grobove opljačkali su. Svećenici njihovi ništa ne mogu pretvoriti u zlato, zlato im se rasipa u olovo, u metak koji će im dočekati čelo. Djevice, u kakvoj su krvi majke rodile ove koji urličući u prizorima prate Tvoga sina? Svjetina koju ne prepoznajemo s oružjem dopire do nas. Razapinju ga a dohvatiti ne mogu. Zbog Kalvarije i novac i vrijeme gube, srca u nju zakopavaju. Sine, ispruži ruku da je dohvatim, držimo se za ruke kao kada si mi bio dijete u igri, veseli kada smo prepričavali snove izdajući se međusobno. Sine, preko tvoga tijela prelaze kao što je Noa ime Gospoda u daske broda zabio.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=