146 ZAVIČAJ Ivan PLETIKOS Umjesto talijanskoga jezika (točnije, venecijanskog – mletačkoga), uveo je njemački kao službeni jezik. Kako bi mletački utjecaj* 1 u mornarici sveo na najmanju moguću mjeru, odlučuje uvesti uglavnom nordijska i anglosaksonska pravila te stvara nov naraštaj vojničkih časnika. Godine 1850. upravo je na njegov poticaj Pula odabrana za ratnu luku i sjedište Pomorskog arsenala što predstavlja, ponavljam, NAJVAŽNIJU ODLUKU U MILENIJSKOJ POVIJESTI PULE, barem nakon antičkih vremena. Nakon dužnosti zapovjednika, postao je savjetnikom za mornarička pitanja pri vladi u Beču. Austriju je napustio 1863. godine uoči austrijsko-pruskoga napada na njegovu Dansku. A 16. PROSINCA 1991.? Da ne duljim: najznačajniji datum u novijoj povijesti Pule, najznačajnija osoba, sigurno najzaslužnija za civilizacijski skok i, u krajnjoj liniji, današnje obrise (ne izgled!) Grada, temeljito su prešućeni u korist još jednoga zločinca i njegove crvene vojske koja je, ispada, ovamo došla „očistiti” i opljačkati, nakon prethodna rasističkog „vođe” (onoga od pulske „kazališne šamarčine”) i njegove crne vojske ubojica, poraženih neprijatelja. * Nepobitan je rimski i mletački utjecaj u povijesti Pule, koji pak nema nikakav kontinuitet – čiji bi to i koji bio?, osobito ne u usporedbi s najcrnjim razdobljem fašističke Kraljevine Italije u prvoj polovici 20. stoljeću. Ali danas se, u hrvatskoj državi koju mnogi ovdje otvoreno preziru, u našemu gradu, Puli, potalijančuje sve: od naziva kinematografa i kazališnih dvorana do, odnedavno, potiho i preko noći!, tzv. dvojezičnih naziva mjestopisa (toponima) na informativnim zaslonima gradskih autobusa („Stignano“,„Giadreschi“... kao u doba procvata„dučeova“ režima). Bez suglasja građanstva, javne rasprave, referenduma i sl. demokratskih mogućnosti, riječ je o„tihom, puzajućem“ nametanju tzv. integralne/oktroirane dvojezičnosti, a ne ni o nikakvim stečenim pravima (za koja bih osobno ruku u oganj stavio!), jedne političke koalicijske manjine nečega stranog i tuđeg današnjoj većini u, s neposrednom okolicom, petome po veličini hrvatskome gradu (trenutno razbijenom na nekoliko općinica i jedan obližnji gradić). Nota bene: s potpunom odgovornošću ovo piše osoba otvorena dijalogu i, dokazano na djelu, promicanju svih zavičajnih kultura, a najprije one književne svojih sugrađana i suzavičajaca Talijana (od kojih razlikujem talijanaše i tzv. Istrijane). Ima li igdje u Europi, pogotovo u obližnjoj Italiji, sličan primjer? Kao pripadniku manjine, bilo gdje na svijetu, bilo bi mi više negoli neugodno da, primjerice, neki javni natpis na instituciji moje manjine u dotičnoj zemlji najprije započinje mojim, hrvatskim jezikom, iako u Ustavu t , ma koja bila, zemlje ne stoji da je moj jezik i službeni jezik u njoj. A pogledajte po Istri – najprije talijanski, a ispod hrvatski na stotinama mjesta, pločā itd.: gdje toga ima da je statut neke općinice ili regije (u nas županije) nadređen Ustavu zajedničke nam države, Republike Hrvatske?! No to je druga i duga tema, koju će uvijek prema potrebi (zlo)rabiti samo političari/ politikanti. (Op. ur. B. D. Biletića.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=