143 Ivan PLETIKOS ZAVIČAJ I život grada jače buja što je spokojniji pogled na nj svih predaka. Što su zanimljivija gradska groblja, to su dosadnije njegove/njihove dnevne novine. Grad koji je, prema nekima, ovdje začet prije tri milenija nije Pula koju znamo, zapravo je tu u kolosalnome koloseumu vremena zatočena množina različitih gradova koji se sudaraju pod stijenama jednoga koloseuma. Sudaraju se jer nemaju ništa zajedničko, a zatočeni su u isti prostor kao u ćeliju sudbinskog zatvora. Što mi današnji imamo zajedničko s„mitskom” Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea? O svetome Germanu i njegovoj žrtvi pred razjarenom ruljom u Areni ionako znaju samo posvećenici razasuti povlaštenim svijetom muke i mučeništva. O Nassinguerri, i Prvome i Drugome, tko zna u Puli? Ili, bolje je pitati: tko grandiozne Castropole iz četrnaestoga stoljeća uopće može prispodobiti i zamisliti, a da ne potraži usporedbu s poznatijima iz drugih gradova, primjerice Medičejcima (obitelj Medici) jedne Firence? Dalo bi se nabrajati, ali sve primjere iz gradova tuđih. I to upravo zato što Pula jest grad tuđinaca, posljedično je grad sam sebi – tuđ. Grad iz rimskoga doba tuđ je gradu s konca srednjega vijeka, ili gradu uskrslom pod habsburškim Carem i Kraljem. A pogotovo je vibrantni austrougarski grad stran onome jedva pedest godina starijemu – memljivoj ribarsko-težačkoj zabačenoj ruini polovice 19. stoljeća, mjestu od jedva tristotinjak samopreživljavanju predanih duša. Kao što je„austrijska” Pula strana tek pedesetak godina mlađemu gradu, koji je dvaput u prvoj polovici 20. stoljeća izgubio najveći dio svoga stanovništva, a time zacijelo i – čitavu dušu. Dva egzodusa epskih, gotovo biblijskih razmjera u četrdesetak godina:„crni“ (uglavnom prema istoku) dolaskom fašistā i „crveni“ (prema zapadu) dolaskom komunistā. Grad došljakā u čijim dušama grad još nije ni rođen, grad izbjeglicā koji povratak sebi sanjaju. Takav grad mora biti tuđ u sebi i svima oko sebe. Stoga je njegov identitet uvijek iskonstruiran identitet, jer nije mu nikad dostajalo vremena da se sam rodi iz zemlje, iz tla kao plod sunca, vode i duše. Onoga što zovemo krepkim životom. Grad koji nikako da bude podojen majčinim mlijekom stoljećā. I nikako da u njemu dijete odraste u kolijevci sačinjenoj od eona. Iz kojega će izići onaj prokušan eliksir koji vrijeme rađa – od krvi, znoja, suza... po obje prilike. To nije Grad koji zna bdjeti,„čuvariti” nad čašću, koji se gradi prema vlastitim zorama i sutonima, koji zna svoje ruže gojiti i ruže vjetrova koristiti. Grad je to koji ne pamti. Stoga takav grad, po definiciji, progoni svakoga tko bi mogao posijati, koji bi mu mogao usaditi – sjeme duše. Prognat će sve koji pamte, sve koji čeprkaju, kopaju po pamćenju. Sve koji su u traženju istine. Jer duša se rađa isključivo u maternici istine, ne postoji drugo rodište duše. Sve je ostalo bezdušje, bezdušnost i laž.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=