140 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ olimpskih bogova. Jednostavno, Severino podaruje„zastarjelu“ kozmologijsku sliku svijeta, onu koja je možda imala svoje veličajne trenutke u iskonu Grka s njihovim mitovima i religijom, umjetnošću, filozofijom i znanošću. Ta je paradigma, na uistinu zapanjujući način, iskonsko svjetlo svijeta u svim civilizacijama, a ne samo u zapadnjačkoj, poput pastoralne simfonije ili vječnog proljeća bogova i ljudi. Ona rasvjetljuje tamu povijesnih svjetova, ali ne može biti svjetionikom ni u kakvim okolnostima za suvremeno doba. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je ovo „ovdje“ i „sada“ povijesno-epohalno realizacija vladavine trećega poretka kibernetike u kojem autonomni strojevi mišljenja pragmatično rješavaju probleme svijeta kao tehničke probleme. Služimo se alatima umjetne inteligencije koji počivaju na logici da „pustinja raste“ odnosno na logici informacijske entropije te na temelju slučaja i kontingencije, a ne nužnosti i determinizma. Paradigma koja objašnjava ovo vrijeme„sada“ koje ne protječe više, već prolazi ubrzano poput trenutka zaborava, pripada onome mišljenju koje više nije filozofijsko, ali nije ni umjetničko, već je posrijedi tehno-epistemologija događaja. Nihilizam je postao „udomaćen“ i tu se nema više što dodati ni oduzeti svim dijagnozama Nietzschea, Heideggera i Severina. No, to što je Ništa unutarnji pokretač proizvodnje novih virtualnih svjetova ne znači istodobno da smo osuđeni na beskonačno trajanje agonije zbiljskoga. Umjesto toga, pred nama je nadolazeće vrijeme izgaranja i pregorijevanja vremena kao doživljaja ispunjenosti i sklada vječnosti i vremenosti. Zaboravimo na to da možemo više išta promijeniti u shvaćanju bitka i vremena bez radikalne promjene mišljenja i to bez ustrajavanja na onome što je bilo predmetafizički i što se zbiva postmetafizički. Ono što preostaje jest samo u očuvanju zadaće i biti filozofije nakon njezine realizacije u kibernetičkome događaju apsolutne tehnosfere. A to znači biti u lutanju svjetovima „sada“ i „zauvijek“ kao međuzvjezdani nomadi koji umjesto prvotnoga čuđenja nad onime što jest bitak postaju čudovišno (Unheimliche) izazvani na promišljanje razloga i slučaja nastanka novih svjetova. Naša je sudbina da umjesto pitanja o tome što nešto jest (quiddittas), istražujemo zašto nešto uopće nastaje (quoddittas). I gotovo da smo u napasti preokrenuti Leibnizovu znamenitu izreku i naposljetku kazati još samo ovo: Zašto „jest“ uopće Ništa, a ne nešto?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=