14 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Tebi je dano prijeći put pod teretom križa i pasti pod njim. Svaka druga mogućnost bila bi tek metafora kojoj ne pripada slava Oca Tvojega. Naum da se naše oči sretnu sa zjenicama zvijezda u Tvojoj je žrtvi sazdan u snu tvrđem od žive kovine. Do Golgote put će se produljiti kroz duboke šume i mrak će se proširiti vremenom. Svako oko zvijezde uprto u Tvoje rođenje istim te pogledom prati i danas. Otac te prati, Majka pridržava Svijet u svojoj kolijevci. Krv koju si pustio padajući pod križem naša je kruna i sve cvijeće njezino. Na stablo života bez nje ni uspeli se ne bi. Isuse, meni je tvoju muku izreći kao pripovijest, ako ti se približim, hoće li i mene raspeti. A riječi se moje kidaju, ukrižene u pustinjski pijesak zabadaju se kao more o kojemu govore mnogi kazivači. I križevi huje u valovima u kojima se čuju ljudski glasovi od postanka svijeta. Naš istinski dom je križ. Isuse, Isuse, pjesmom te prati srdžba svjetine. Gnjev, gnjev, Sine Božji, onih koji znaju da ničega stvoriti ne mogu. Hoće li to biti zadnje što sam vidio dok se križ na mene ruši? Hoćeš li prići mojoj postelji i probuditi me, sa mnom izagnati janjce na pašu? Kriste, kakav bi ti bio čovjek ako se ne bi sa mnom igrao? A sada si pao Isuse, i križ je naše stado prignječio
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=