139 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA pokazuje kako od Platona mišljenje počiva na ideji kako poiesis određuje bit bitka i otuda samu svijest kao prirodnu u razlici spram umjetne. No, postavimo pitanje, ne da bismo dali pravo Penroseu u njegovoj argumentaciji koja nalikuje Simondonovoj postavci o suživotu ljudske i umjetne inteligencije.19 Pitanje glasi: a što ako mišljenje u postmetafizičko doba više uopće ne počiva na Platonovu techno-poiesisu, već se iz autopoietičkoga načina artikulacije pokazuje kao stvaralačka evolucija novih događaja s onu stranu svega božansko-prirodno-ljudskoga? Nije li time bit čovjeka u otvorenosti spram nadolazećega koje više nije ni budućnost u znakovima vječne sadašnjosti, a niti u znakovima „mrtve ireverzibilnosti“ povijesnoga kontinuiteta? Grci nisu imali riječ za umjetnost, već su to stvorili praktični i pragmatični Rimljani. Njihov misaoni put umjetnost razlikuje od prirode, pa je ars poetica, doduše, prijevod grčkoga izraza poietice téchne, ali s već jasnim ulaskom u svijet umjetničke proizvodnje kao neke vrste ograničene autonomije. Razlog leži u tome što je mitska slika svijeta u Rimu bila već uvelike oskrnavljena posvemašnjom politizacijom života kao vječne okrutnosti u borbi za moć. Umjetnost se, dakle, pojavila s rimskom dekadencijom, a ne s grčkom klasikom. Utoliko je bjelodano zašto Severino ne vidi u umjetnosti nikakvu alternativu trijumfu tehnologijskoga nihilizma. Za njega je umjetnost svagda ono što proizlazi iz Platonova razumijevanja bitka. Naime, umjetnost je proizvođenje bića iz Ničega i njezin je izvor téchne. Kad se sklope umjetnost i tehnologija u stvaranju novih svjetova, dobivamo tehno-poietički svijet moderne opsesije sa strojevima i onim što čini bit umjetne inteligencije, a to je proizvodnja umjetno stvorenoga mišljenja kao konstrukcije umjetnih svjetova. Ako bismo ovdje htjeli pokazati da je kritika Heideggera istodobno i kritika Nietzschea motivirana pokušajem da se dopre do skrivenog„temelja“ mišljenja onkraj metafizičke postavke o bitku kao poiesisu i téchne, mogli bismo kazati da Severinove analize nisu u tome nimalo upečatljivije od Heideggerovih. Štoviše, kritika moderne tehnologije kao postava (Gestell) iz obzora događaja (Ereignis) omogućuje postmetafizičkome mišljenju daleko veće mogućnosti u „osmišljavanju“ (Besinnung) ovog planetarnoga razdoblja vladavine „svjetske noći“ u kojoj pomrčina bitka dovodi do nihilizma kojem se ne može doskočiti nikakvim povratkom Parmenidu niti izvornome smislu vječnosti i vremenosti.20 Problem je u tome što odnos između onog pred-i-post-metafizike nije moguće razriješiti više niti nekom novom „destrukcijom tradicionalne ontologije“, a niti povratkom Parmenidu koji bi istodobno bio put posvemašnjega ovjekovječenja onoga što povijesno lutanje svjetova drži na uzdi poput vrhovnika Zeusa i svih drugih 19 Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989./2007. 20 Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2009.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=