137 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA moći konstrukcije znanstveno-tehničkoga svijeta nastati iz sekulariziranoga pojma creatio ex nihilo. Svijet više nije ono neposredno dano i otvoreno u kozmo-političkome okružju svekolikih bića, već trijumf nihilizma u formi moderne tehnologije. Pogledajmo kako Severino izvodi ovaj događaj nastanka biti tehnologije u okviru zapadnjačke povijesti. „Od samoga početka metafizičkoga mišljenja, bitak je bio techne. U Sofistu (247 d-e) Platon definira bitak kao dynamis (moć): ono što jest (to on) jest ono što ima moć činiti ili biti učinjeno (dynamin eit’ eis to poiein eit’ eis to pathein). (...) Ali moć jest sama bit techne, jer ako techne može biti podijeljena u proizvodnu techne i akvizativnu techne (poietike techne, ktetike techne), akvizicija bića – takva kao što je pravljenje novca, održavanje vlasništva, lov, borba, znanje ‒ nije ništa drugo negoli uspostavljanje onoga što je već bilo proizvedeno u različitim oblicima poietike techne. Razlika između božanske techne i ljudske techne (theia techne, anthropine techne, ibid. 265 b-e) jest, prema tome, temeljna razlika između bića. (...) Danas, theia techne nadomještena je s anthropine techne, ali značenje bitka ostalo je istovjetno s onim koje je jednom i zauvijek u zapadnjačkoj povijesti postavio Platon. Bog i moderna tehnologija dva su temeljna izraza metafizičkoga nihilizma.“16 Što drugo iz ovoga ulomka iz Biti nihilizma možemo zaključiti, osim da je konstanta u metafizičkome mišljenju da proizvođenje bića proizlazi iz božansko-ljudske moći stvaranja? Platon je nesumnjivo otac-utemeljitelj metafizike koja proizvodnju izjednačava s temeljnom moći stvaranja bića. Bitak nije, dakle, ravnodušno postojanje koje u svojem početnome samoodređenju jest ono Isto i stoga se hegelovski nalazi na istome ontologijskome položaju kao i Ništa. Naprotiv, bitak se razumije kao Moć proizvođenja bića. No, tako shvaćen bitak istodobno jest uvjet mogućnosti za uspostavljanje vremena u horizontu teo-antropologijskoga apsolutiziranja vječne sadašnjosti kao apsoluta s kojim se i izvorna vječnost i izvorno vrijeme svode na „mrtvu ireverzibilnost“ trenutaka u vječnosti koji su isti i bez-razlikovni. Čitava povijest metafizike koja od Platona shvaća bitak kao téchne postaje povijest izgaranja i pregorijevanja vremena u totalnoj unifikaciji bitka bića. Jer, kada se bitak shvaća iz proizvodne stukture djelotvornoga odnosa spram svijeta, onda je samorazumljivo da je poiesis apsolutna moć proizvodnje svijeta kao povijesnoga hoda spram vlastita samo-razaranja. Téchne je u suvremeno doba postala planetarno-globalna tehnosfera koja više nije, i tu je bitna razlika spram realizacije metafizike kako ju shvaćaju i Heidegger i Severino, ništa božansko i ništa ljudsko, 16 Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, str. 208-209.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=