136 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ vori da je Sve-Jedno, odnosno da je biće u svojoj bitosti vječno i nepromjenljivo te da je stoga priroda (physis) u svojoj veličajnoj strukturi s onu stranu svakog čina umjetne konstrukcije. Povratak iskonu i navlastito Parmenidu znači ujedno i razotkriće onoga što se Grcima činilo samorazumljivim. Da, naime, bitak jest, a ne-bitak nije. Da Ništa nije i ne može biti uvjet mogućnosti nastanka nečega kao nečega, već da se bitak u svojoj vječnosti i nepromjenljivosti mora misliti kao ono Isto što se vječno pojavljuje i nestaje u pojavi, poput puta Sunca i Dana. Mišljenje koje to priznaje, a ne prihvaća zahtjeve svekolikog privida promjenljivosti bića u stalnoj preobrazbi svojih akcidentalnih stanja, ne potrebuje stoga nikakvu auru umjetnosti za svoj mogući „drugi početak“ niti se, pak, mora izvoditi u kazivajućem načinu osmišljavanja bitka kao događaja (Ereignis). Nastajanje umjetnosti u Grka, uostalom, proizlazi iz mitske izvorne strukture koja u jedinstvu slike i jezika izgovara isto što i predmetafizičko mišljenje u fragmentima ‒ da bitak jest ono Isto, vječno i nepromjenljivo. 2. U metafizičkome razumijevanju kroz povijest Zapada do razdoblja vladavine tehnosfere vidjeli smo da postoje dvije temeljne paradigme: ona grčka koju određuje konstelacija odnosa s označiteljem kao što je to pojam bitka i njegova označenoga ‒ svijeta, da se poslužim kategorijalnim sklopom semiologije, te ona srednjovjekovno-novovjekovna s pojmovima Boga i čovjeka. U obje paradigme na djelu je mišljenje koje proizlazi iz događaja u kojem se sintetički nalaze svi relati u relaciji. Nemoguće je zamisliti da bi, primjerice, pojam čovjeka mogao imati apsolutno značenje; da bi čovjek mogao imati status subjekta kao gospodara nad prirodom. Doduše, u povijesti filozofije govori se kako je razdoblje stoika i skeptika ono koje nazivamo antropologijskim razdobljem. No, to ne znači da postoji bilo kakva osamostaljena filozofijska ili politička antopologija kao u 20. stoljeću. Shvaćanje bitka, dakle, presudno je kakav će biti svijet, po kojim će se spoznajno-djelatnim kriterijima zbivati odnosi između bogova, prirode i ljudi u zajednici (polis). Stoga je iskonsko grčko, predmetafizičko mišljenje onto-kozmologijsko. Bitak kao Jedno-Sve u svojoj otvorenosti sabire sva bića u harmoničnu cjelinu koju nazivamo svijet. Svjetovnost svijeta pripada metafizičkome horizontu unutar kojeg pojava mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti zaokružuje cjelovitost i sklad između kozmosa i polisa. U drugoj paradigmi bjelodano je kako sveza između teologijskoga kreacionizma i znanstveno-tehničke produkcije bitka kao predmeta konstrukcije počiva na božansko-ljudskome shvaćanju stvaralaštva. Kad grčki pojam poiesisa postaje latinski creatio, nije nimalo slučajno to da će s Descartesom novovjekovna epoha vladavine bitka kao
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=