133 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA zašto Severino u pojmu bivanja ili postajanja (Werden, devenir, Becoming), kojim se suvremena metafizika od Nietzschea do Deleuzea uzdiže do mišljenja čistih kontingencija, mnoštva i razlike, vidi korijen povijesti nihilizma. Jer ono što samo biva ili postaje nečim drugim jest zapravo Ništa i to kao temeljno načelo ne samo ljudskoga stvaranja. Početak je ovog procesa dinamičkoga shvaćanja bitka u Aristotela i posljedično u sv. Tome Akvinskoga, jer je Bog kao actus purus uzročnik svekolike promjene bitka bića, što je posvjedočeno skolastičkim mišljenjem o biti stvaranja svijeta uopće iz načela creatio ex nihilo. Ako je rez u biti metafizike onaj koji mišljenje dijeli na autentičan pristup bitku i vremenu, polazeći od mišljenja Istoga kao nepromjenljivoga i vječnog u smislu povijesne ekstatičnosti bitka-kao-svijeta naspram mišljenja koje misli Boga-kao-čovjeka u smislu stvaratelja, iz čega slijedi da je sve što jest povijesno samo ne-autentično zbivanje procesa teo-tehnologijskoga centrizma, onda je samorazumljivo zašto upravo Severino razdoblje postmetafizičkoga mišljenja ne može odrediti kao mogućnost onog spasonosnoga kao takvoga. Nije li zapanjujuće to da je ono isto podjednako u načinu stvaranja tzv. prirodnoga i tzv. umjetnoga svijeta, jer Božji i tehnologijski um stvaraju ex nihilo? U Biti nihilizma nailazimo na sljedeće iznimno provokativne i rigorozne formulacije o tome. „Trijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (...) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovoga rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricœurom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju... Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost kolosalne su olupine ove svagda rastuće pustinje.“10 Ovo je naizgled najradikalniji obrat u suvremenoj filozofiji. Povratak iskonskome ili predmetafizičkome mišljenju kao eksplicitan povratak Parmenidu za Severina predstavlja jedini put osmišljavanja bitka-kao-svijeta. Suvremenost zahtijeva stoga kerygmu, ono spasonosno u mišljenju koje zemlju uzima za zalog otvorenosti spram nadolazeće budućnosti onkraj svekolikog „trijumfa tehnologije kao trijumfa nihilizma“. No, kako pritom objasniti da Severino izjednačava Heideggera sa svim drugim 10 Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, str. 30-31.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=