132 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ mišljenju predsokratovaca poput Parmenida i Heraklita, može uopće biti suvremenije od aktualnih filozofija znanosti i tehnologije i možda čak, kako su to pokazali Heidegger i Severino, poticajem za izglede nadolazeće filozofije. Razlog ove nepojmljive „suvremenosti“ iskonskoga mišljenja proizlazi otuda što je ono u svojoj bitnoj nakani onto-kozmologijsko, a ne teo-antropologijsko. Postoje stoga samo dvije temeljne strukture mišljenja u čitavoj povijesti metafizike. Prva je ona grčka koja polazi od pitanja o smislu bitka-kao-svijeta i iz odgovora na to pitanje uspostavlja razumijevanje i položaj onog božanskoga i ljudskoga, a druga je ona skolastičko-novovjekovna koja polazi od pitanja o smislu Boga-kao-čovjeka u svoja dva načina pojavljivanja: teocentričnome i antropocentričnome. Bitak-kao-svijet u Grka dohvaća iskonsko shvaćanje vremena i vječnosti iz otvorenosti samoga bitka, dok Bog-kao-čovjek pretpostavlja mišljenje koje najbolje iskazuje Hegelov pojam apsoluta kao istovjetnosti subjekta i supstancije. Otuda su najveći mislioci Zapada iz unutarnjega okružja povijesti metafizike – Aristotel i Hegel. Filozofija, dakle, nije tek refleksija o bitku kao takvome, o biću i biti čovjeka, već navlastiti povijesno-epohalni događaj mišljenja s kojim u egzistencijalni odnos nastupaju bitak, bog, svijet i čovjek. Dvoznačna i dvostruka stuktura mišljenja postaje nužno četverostručje, jer da bi metafizika mogla misliti povijest vlastita mišljenja u povijesnome kretanju same stvari mišljenja (to auto), mora se uspostaviti konstelacija odnosa koja u svim modifikacijama polazi od vladavine onog iskonskoga i početnoga. U razdoblju koje karakterizira predmetafizičko mišljenje unutar grčke filozofije ova konstelacija u znaku je vladavine bitka kao vječnog i nepromjenljivoga načina bitstva svega što jest. Ono Jedno-Sve, u Heraklitovu smislu, obuhvaća bića, ali ne u smislu njihova stvaranja, već u smislu sabiranja kojim ono što je nepromjenljivo i vječno postaje povijesno vremenito i tako je izvorni odnos između vječnosti i vremena neposredovano jedinstvo bitka, bića i biti čovjeka. Neposredovanje označava prvotno iskrsavanje bića u svijet. Tek s nužnošću ozbiljenja potrebe za Drugim u razvitku organske prirode na Zemlji od bilja, životinja do čovjeka posredovanje postaje medijem života uopće. Nije stoga začudno zašto, primjerice, Nietzsche ovaj genealogijski moment izvorne prirode, koji se otvorio predmetafizičkim Grcima, opisuje kao ono divlje i kaotično stanje.9 Svijet nije, dakle, shvaćen u kreacionističkome značenju kao u teologiji sv. Augustina ili sv. Tome Akvinskoga. Posve suprotno, svijet je ontokozmo-centričan način kojim se pojavljivanje bitka u bićima događa kao ono Isto u svim preobrazbama stanja stvari, te se utoliko svekoliko bivanje ili postajanje bića u procesu promjene ne može osamostaliti i preuzeti moć izvorne stukture. To je razlog 9 Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980., str. 5.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=