131 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA izvanjskim poput lagodnosti užitka koje pružaju stvari za ures i ukrašavanje doma. Taj σοφόv nagovara čovjeka na mišljenje poput neke silne moći kojoj se ne može izmaknuti. Ipak, razlika je u tome što σοφόv nije izvor erotske požude. Njegovo „demonsko“ nagovaranje proizlazi iz događaja osmišljavanja svijeta, što nije moguće bez djelovanja filozofa. Mi ne možemo dospjeti do izvorišta grčke filozofije kao metafizike a da iz ove suvremenosti u znaku vladavine pozitivnih tehno-znanosti ne oslobodimo duhovni prostor za mišljenje koje pretpostavlja upravo ono što izvorno filozofija označava, naime ljubav spram mudrosti ili onoga što kazuje σοφόv. Što znači otvoriti prostor drukčijem mišljenju iskona? Ponajprije to znači poći od nužnosti jedne metode koju je Heidegger na tragu Husserlove fenomenologije iskušao u svojemu djelu Bitak i vrijeme. Nazvao ju je destrukcijom tradicionalne ontologije kao metafizike.6 Njezina je temeljna zadaća bila u zadobivanju pročišćenoga pojma smisla bitka u horizontu iskonskoga vremena. Nimalo nije slučajno to da je ova destrukcija u 20. stoljeću otvorila put svim kasnijim dekonstrukcijama i novim konstrukcijama filozofije i društveno-humanističkih znanosti iz jednostavnoga razloga što je mišljenje postavila kao kritiku temeljne ekstaze novovjekovno shvaćenoga vremena iz aspekta aktualizirane sadašnjosti. Vijeme koje se kristalizira u ovome „sada“ nužno zatvara i iskonsko shvaćanje prostora u ovo „ovdje“ te tako ono složeno u ekstatičkome dosezanju struna vremena gubi navlastiti potencijal otvorenosti u ono prošlo i nadolazeće bez vulgarne redukcije bitka na pragmatiku znanja u „vječnoj sadašnjosti“ (nunc stans).7 Heideggerova „destrukcija tradicionalne ontologije“ u bitnom je smislu bila pokušaj radikalnoga obrata čitave dosadašnje metafizičke tradicije zapadnjačke povijesti, a kako smo vidjeli on je tu i takvu povijest sagledao i kao sudbinu ili udes (Geschick) filozofije uopće. Problem je taj što se odnos bitka i vremena očito nije mogao misliti bez uvida u zaborav bitka samoga. A to je za Heideggera očigledno značilo i destrukciju metafizičkoga shvaćanja onoga što povezuje iskonsko vrijeme s iskonskim pojmom vječnosti i to ne kao bez-vremenosti, nego kao nečega što je upravo Severino baveći se Parmenidom nazvao izvornom strukturom bitka uopće.8 Povratak u ono iskonsko-izvorno, na paradoksalan način, označava promišljanje uvjeta mogućnosti onog nadolazećega. Utoliko je za današnju vladavinu tehnoznanstvene konstrukcije objekta X naprosto nepojmljivo kako ono naizgled „zauvijek“ prošlo i očuvano samo u arhivima sjećanja tzv. povijesti filozofije, kad je riječ o 6 Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2., V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2018., 2. izd. 7 Vidi o tome: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu ‘Sein und Zeit’-a i okolnih spisa,„A. Cesarec“, Zagreb, 1988., str. 73-75. 8 Emanuele Severino, La struttura originaria, Adelphi, Milano, 1981.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=