13 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Krunu posljednje pobjede i vječne slave Otkupitelja. Konačno je okrunjen kao i njegov Otac. Kruna se u krošnju križa zaplela. A svjetina vidi krv kao daleke lampe postavljene uz put, vidi tijelo koje se izvija poput ribe u valovima mora Galilejskog, vidi školjke u kojima plešu Kajfine plesačice. I čuje kako veliki svećenik ponavlja: Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda, nego da sav narod propadne. Jeruzaleme, Jeruzaleme, lijepi grade s tajnovitim predjelima. Mrtvački pokrov prebačen preko cijeloga svijeta dižu bijeli anđeli. Nije mrtav. Uskrsnut će. Uskrsnuti kao sjeme. Isus pada, a oni svakoga časa iznova usađuju križ u svaku suzu Majčinu. U križu bjesne oluje još u krošnjama začete, lome se grane i kobne slike u oku sabiru svu ljepotu svijeta. Tvoj život je ono što se prije nikad javilo nije, a zrcalilo se u vremenu svakom. Kao novorođeno dijete bio si star poput svijeta i svakog pamćenja. Križ spaja sve što je razdvojeno, što u pokretu pada jedno na drugo i s križa silazi natrag u život, kako ne bi bilo krivice na ljudima. Križ sastavljen od udova Eve i Adama, od sljepila učenika koji svukoše košulje i sakriše se u vrtu među zmijama, od bilježnika koji odasvud naviru s potvrđenim presudama i nestaju u svjetlu kao mušice. Oni koji su vjerovali u plovećim oblacima vidjeli su istinu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=