129 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA 1. U knjizi Emanuela Severina Bit nihilizma na prodoran se način iskazuje kritika mišljenja koje danas pripada suvremenosti kao bezuvjetna vladavina paradigme„empirijsko-znanstveno-operativno-anti-metafizičkoga mišljenja“1. Takvo mišljenje počiva na razdvajanju bitka i bića, odnosno na otuđenju i zaboravu iskonskoga sklada vječnosti i vremenosti. Otuda je za Severina bjelodano to da je čitava povijest Zapada nakon Parmenida ništa drugo negoli... „strogo konzistentan razvitak stava koji misli i iskušava biće kao Ništa; i tako, u najstrožemu mogućem smislu, to je povijest nihilizma.“2 Postoji, dakle, iskonski početak u kojemu mišljenje misli bitak u njegovoj otvorenosti kao iskustvo kozmičko-prirodno-ljudske vječnosti u kojem je sve isto i stoga nerazlučivo, te postoji i ono što je u potpunosti određeno nihilizmom zbog toga što počiva na stavu da je biće isto što i Ništa, jer apsolutizira neprestanu promjenu kao kontingentnu nužnost. Što obilježava vladajuću paradigmu mišljenja suvremenosti, očito je nešto što čini uvjet mogućnosti svekoliko ustrojenoga„empirijsko-znanstveno-operativno-anti-metafizičkoga mišljenja“. To „nešto“ nije nešto u smislu bića kao aliquid ens, već nešto što nije ni bitak niti biće. Uvjet mogućnosti nastanka novoga mišljenja pripada samoj biti mišljenja. Strogo govoreći, da bi mišljenje moglo preuzeti lik ovog vladajućega četvorstva empirije-znanosti-operativnosti-antimetafizike, očito je da se morao dogoditi neki apsolutni rez s prethodnom paradigmom mišljenja, koja pretpostavlja posvemašnju suprotnost spram čitave povijesti nihilizma. Zašto Severino, za razliku od Heideggera, ovo novo mišljenje koje počiva na znanstvenome pozitivizmu i pragmatizmu naziva anti-metafizičkim? Zar upravo to i takvo mišljenje nije tzv. realizacija metafizike u kibernetici i to kroz sve njezine mogućnosti dovršenja onog početnoga i posljednjega (aché i eschaton)? I Heidegger i Severino suglasni su oko toga da je onaj „prvi početak“ istinskoga mišljenja koje je oblikovalo Zapad u iskonu Grka. To je razdoblje koje se, paradoksalno, od 20. stoljeća u filozofijskome shvaćanju povijesti grčke filozofije naziva dvojako: ili razdobljem predsokratovaca ili predplatoničara. Ključni dokumenti ovoga reza u samoj biti povijesti Zapada kao povijesti njegove filozofije nalaze se u djelu Hermanna Dielsa Predsokratovci: Fragmenti iz 1903. godine.3 Nikad ne smijemo zaboraviti da imenovanje-znamenovanje povijesnih epoha i stilova, primjerice u po1 Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Verso, London – New York, 2016., str. 295. 2 Isto, str. 295. 3 Hermann Diels, Predsokratovci: Fragmenti, I-II, Naprijed, Zagreb, 1983.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=