12 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Hoćemo li uspjeti sići u temelje kamena zaglavnog i znati sve što pamtiti treba. Hoće li vatra sagorjeti križ u središtu Adamove lubanje. Božjega sina raspinju od početka do svršetka svega. Kako ostati nasamo s njim kao s neoborivom luči koja plamti na mome stolu u kutu sobe dok ovo pišem. Isus prima na se križ i križ ispunja zlatom usamljenosti. Iverje križa rasipa se po cijelome svijetu. Vidim li to pticu raskriljenu ili zmiju obješenu na kolac, vidim li Onoga koji čeka da mu lice položim na otvorene dlanove? Ni stabla ni križa bez ptice na granama i zvijeri pod krošnjama. Za stolom sjede duše hraneći Sunce životima. ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM Pao je pod teretom križa kao što ja svakoga dana padam u grijeh. U zraku noževi sijevaju, a on zemlju ljubi moleći je za oprost što je tijelom svojim pritišće. Pada Isus pod križem, a nebom se ukrštavaju križevi. O, Gospode, kada si tako odlučio neka to bude mjera života. Svatko od onih koje pritišće križ nije ti sin, nije brat, ni otac, niti je itko tvoj. Na toj strani svijeta našao si se sâm. Pada pa se diže, diže i leti. On tri krune nosi na glavi, krunu trnja, krunu blagoslovljenu i krunu uskrsnu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=